Socijalni stanovi
Praktički sve zapadnoeuropske država danas grade socijalne domove koje potom po povoljnim cijenama davaju najpotrebitijima u svojem društvu. U određenom smislu Njemačka je izuzetak iz ovih pravila jer ona iz proračuna subvencionira najam stanova najsiromašnijih, ali to se na kraju u određenom smislu svede na isto.
Ti stanovi koji predstavljaju sastavni dio socijalne, zaštitne mreže za stanovnike su posljednjih godina postali predmet iznimnih kontroverzi jer su se u zapadnim članicama Europske unije davali strancima, migrantima, a ne vlastitom stanovništvu. To je ove godine dovelo do otvorenih demonstracija u Irskoj,a situacija i u drugim državama je vrlo slična.
Još 2007 godine je u Velikoj Britaniji tamošnja laburistička ministrica Margaret Hodge osudila davanje socijalnih stanova migrantima navodeći da bi se oni trebali davati obiteljima na osnovu toga koliko godina oni žive u Velikoj Britaniji što je bilo napadnuto od drugih političara. Na kraju analiza davanja socijalnih stanova je došla do zaključka da je između dva posljednja popisa stanovništva Velika Britanija migrantima ustupila 469.843 socijalnih stanova dok je istovremeno 1.8 milijuna Britanaca bilo na listama za dobiti socijalne stanove.
Ta situacija se realno ne razlikuje od one u Švedskoj gdje je u ožujku 2016 godine na snagu stupio zakon po kojemu gradovi moraju u stanove smjestiti azilante. Posljedice tog zakona su ubrzo postale jasne svima kada je 60 % tamošnjih gradova i općina priznalo kako ostale ranjive skupine (čitajmo siromašni Šveđani i migranti iz EU država) ostali zbog te odluke bez doma. Socijalistička vlada je odbila tu kritiku i optužila gradove da su odgovorni za situaciju jer nisu izgradili dovoljno stanova, ali istovremeno nije negirala da su Šveđani ostali bez domova zbog azilanata.
Govoreći o stanju u Italiji po ovom pitanju Stefano Castagna član Caritasa je za francusku državnu televiziju France24 izjavio kako je dio njegovog posla objasniti Talijanima da oni ne podržavaju migrante na uštrb Talijana. Po njegovim riječima činjenica da se 90 % socijalnih stanova daje na korištenje migrantima ne predstavlja diskriminaciju Italijana jer se stanovi dijele po objektivnim kriterijima koji čine primanja i broj djece pa tako migranti dobiju više bodova. To je za njega kao predstavnika multikulturalizma pošteno iako on ignorira zakon po kojemu su migranti dobivali socijalne stanove bez potvrde da nemaju u vlasništvu stan ili kuću u rodnoj državi koju Talijani moraju imati. Kada se primjenjuje puna ravnopravnost pa migranti isto trebaju dati ovu potvrdu dolazi do drastične promjene. Mjesto Sesto San Giovanni je po pravilima koje je naveo Castagna davalo 80 % svojih socijalnih stanova migrantima dok je po pravilima da i oni moraju imati potvrdu dalo 95 % stanova Talijanima.
U glavnom gradu Irske, Dublinu su ove godine bile izbile demonstracije kada je otkriveno da se gradi 65 socijalnih stanova čija velika većina će biti dana migrantima. Na te demonstracije gradsko vijeće izjavom koja je praktički identična izjavi Castagne iz Caritasa što definitivno nije zaustavilo demonstracije. Na kraju odgovor demonstrantima je bio tipično arogantan i glasi:ili ćemo izgraditi domove za njih ili nećemo izgraditi nikakve domove.
Ako se za kraju želimo upitati zašto se o ovome ne govori u medijima odgovor bi bio jednostavan. Osobe, državljani oštećeni ovom politikom su jednostavno previše siromašni da bi bili zanimljivi medijima dok se s druge strane financijski moćni promigrantski nastrojeni lobiji protive izvještavanju o ovome.