75 godina od kraja rata
Prije nekoliko dana smo obilježili 75 godina od kapitulacije Njemačke i formalnog završetka Drugog svjetskog rata u Europi. Ovdje tvrdimo formalnog završetka rata u Europi jer svi dobro znamo da su se tog dana i sljedećih još uvijek vodile borbe na nekoliko ratišta u Europi.
Jedno od tih ratišta je bilo ovo naše koje se u određenom smislu najduže održalo pošto je Nezavisna Država Hrvatska kontrolirala svoju prestolnicu, grad Zagreb sve do 8 svibnja 1945 kada u nju ulaze partizani/JNA. Ovo je s jedne strane bio jedinstven slučaj pošto je Zagreb bila jedina prestolnica neke članice Hitlerovog saveza još uvijek u rukama vlastitih snaga, a druge strane to nije bio pošto rat 8 svibnja nije završio niti što se tiče NDH niti što se tiče Čehoslovačke. U Čehoslovačkoj su ostaci Njemačke grupe armije Centar do 12 svibnja 1945 vodili borbe s Crvenom armijom pokušavajući se probiti do zapadnih saveznika slično kao što su to pokušale i vojne snage NDH.
Tragedija koja se događala na području Hrvatske u doba ovog rata je svoju predigru imala još 1918/1921 godine formiranjem Kraljevine Jugoslavije i donošenjem njenog ustava. Hrvati koji su očekivali nastavak poštivanja svoje autonomije su završili u strogo centraliziranoj Jugoslaviji za koju se slobodno može reći da je bila Velika Srbija. Taj strogo centralizirani sistem koristeći represivne mjere za održavanje svog poretka je tokom prvih 14 godina postojanja stvorio opravdani bijes među Hrvatima kojega potom nije uspjelo ugušiti niti formiranje Banovine Hrvatske 1939 godine.
Hitlerova invazija Jugoslavije je omogućila formiranje Hrvatske države što je bilo dočekano s realnim oduševljenjem velikog broja Hrvata, ali ubrzo nakon toga stvari su krenule nizbrdo. Znajući da će Hitler izgubiti Drugi svjetski rat predsjednik HSS-a Vladko Maček, neupitno najpopularniji tadašnji političar je odbio poziciju vođe neovisne Hrvatske što je dovelo do stupanja na vlast Ustaša i Ante Pavelića koji su tada imali podršku samo 5 % stanovnika.
Ono što se dogodilo na području NDH između 1941 i 1945 svi jako dobro znamo pa to ovdje nema smisla niti navoditi nego ćemo se još podsjetiti na Titove amnestije. Krajem ljeta 1944 je postalo jasno da će Crvena armija zajedno uz pomoć malobrojnih partizana osloboditi Beograd pa je stoga Tito proglasio prvu amnestiju u sklopu koje je bilo rečeno da će časnici koji pređu na stranu partizana zadržati svoj čin. Druga amnestije je bila proglašena 21 studenog 1944 u doba kada partizani kontroliraju istočni dio Jugoslavije pa su je realno govoreći mogli koristiti samo pripadnici četničkih snaga.
To je na kraju bio sastav JNA koja 8 svibnja ulazi u Zagreb i od koje snage NDH bježe pokušavajući se probiti do Austrije i Britanaca što je u stvarnosti identično pokušajima Wermachta da se probiju iz Češke do Amerikanaca u Bavarskoj. Posljednja bitka Drugog svjetskog rata se dogodila 14 svibnja 1945 u mjestu Poljana blizu današnje slovensko-austrijske granice kada su snage NDH probile liniju obrane JNA i ušle na teritorij Austrije očekujući tamo spas od strane zapadnih saveznika čime je ujedno zamrlo oružje u Europi. U doba potpisivanja kapitulacije s snagama NDH već nekoliko dana nije bio Pavelić koji je prepustio tu “čast” premijeru Nikoli Mandiću (na slici),a isto se dogodilo i u Čehoslovačkoj gdje je feldmaršal Schorner (na slici) pobjegao prepustivši svom zamjeniku na kapitulira.
Govoriti o zločinima počinjenim u doba Drugog svjetskog rata na našem području je vrlo problematično. Svi ćemo se zajedno složiti da pogubljenja civila i zarobljenih vojnika predstavlja zločin bez obzira čije snage su počinile ubojstva, ali nakon toga dolazimo do problema zbog razlike između tadašnjeg i današnjeg morala kao i zbog razlike između tadašnjih i današnjih zakona. Za dati primjer tih razlika dovoljno je navesti da su na suđenju u Nirnbergu pogubljenja zarobljenih partizana i talaca proglašena zakonitima što nam više nego dovoljno ukazuje na razliku između tadašnjeg i današnjeg svijeta.