SDP sutra
Izborna katastrofa SDP-a za sve nas u Hrvatskoj predstavlja iznenađenje,a najbliži tome zašto se ona dogodila je neupitno potpredsjednik SDP-a Rajko Ostojić. On je najbliži toj istina, ali u svojoj analizi on je učinio jednu grešku.
Lako je biti general nakon bitke, ali nemojmo zaboraviti da politički rat nije završen nego se nastavlja 2021 i 2024 godine, a SDP treba naći svoj put ili nestati. Puno domoljubno nastrojenih osoba danas u Hrvatskoj sanja, priželjkuje nestanak ove stranke, ali oni to rade samo radi toga pošto ne znaju ili ne razmišljaju o tome što će doći kasnije.
Postoje dva osnovna razloga za izumiranje socijalista u Europskoj uniji. Prvi razlog za to nalazimo u osnovnom cilju Europske unije, u uništavanju stalnih radnih mjesta i uvođenju prekarijata. Ova dijagnoza ne predstavlja teoriju zavjere pošto se Europska komisija u svom Bijelom papiru o budućnosti Europske unije hvali time da je u roku jedne generacije radna snaga od doživotnih radnih mjesta došla do 10 različitih radnih mjesta tokom svog radnog vijeka. Za socijaliste koji bi trebali braniti radnička prava i stabilnost radnih mjesta ta strukturalna promjena predstavlja poljubac smrti. Drugi poljubac smrti predstavlja da su oni koji upravljaju socijalističkim strankama takozvani intelektualci potpuno odvojeni od radnika i umirovljenika koje oni navodno trebaju predstavljati.
Rezultat toga je bilo da su Socijalističke stranke slijepo provodile antiradnički politiku pa su u Francuskoj danas spali na samo 7.44 %, Nizozemskoj na 9.1 %,Italiji na 19.1 % , a u Njemačkoj na 20.5 %. Netko će sigurno navesti primjer Španjolske, Danske i Švedske koji imaju socijalističke vlade i u tome će počiniti grešku. Španjolske socijalisti su u posljednjih 11 godina izgubili 15.9 % potpore stanovništva dok Švedski socijalisti kojima upravlja šljaker, strojar sporije tonu i održavaju se na vlasti. Danska bi bila jedini pozitivan primjer, ali tamošnja socijalistička stranka se transformirala u antimigrantsku stranku, pa je pitanje da li taj primjer SDP može kopirati.
U određenom smislu sve Socijalističke stranke u Europi i SAD su se počele voditi dogmom koju su plasirali američki demokrati nakon izborne pobjede Billa Clintona. Ta dogma je izašla u knjizi Mandate for Change koju su potom kopirali europski socijalisti krenuvši na put neoliberalizma.
Vrijeme je nakon ovog poučnog obilaska Europe da se vratimo u Hrvatsku i SDP-u. Kao što svi znamo 2000 godine SDP koalicija je pobjedila na izborima osvojivši 47 % glasova i osvojivši 9 od 10 izbornih jedinica. Taj mogli bismo reći plebiscitarni mandat SDP je osvojio željom radnika i umirovljenika da se kazni privatizacijska pljačka, ali to nije učinjeno nego su zauzvrat smanjena radnička prava i osnovani Obvezni mirovinski fondovi čime ue trajno smanjene mirovine. Zbog tih neoliberalnih reformi naši navodni Socijalisti su zasluženo kažnjeni 2003 godine osvajanjem samo 560.693 glasa (2000 godine su osvojili 1.138.318 glasova).
Trebalo je proći 8 godina da glasači oproste te antiradničke, antimirovinske mjere koje je bio provodio Račanov SDP. U stvarnosti to nije nikada oprošteno nego je velika korupcijska afera 2011 godine donijela glasače SDP-u čija koalicija osvaja 958.312 glasova i vlast. Milanović je bio osvojio vlast govoreći “Danas ponovno vidimo da iz reda neoliberalnih političara, ekonomista, bankara dolaze opet zahtjevi, doduše malo neodređeni, da se ponovno mijenja Zakon o radu i da se radnička prava smanjuju”, a potom kada je postao premijer on smanjuje radnička prava.
Pored ostalog Milanovićeva u teoriji socijalistička vlada je provela jedan od najvećih stezanja remena u Europskoj uniji smanjivši deficit opće države s 20 milijardi kuna u 2013 godini na 3.16 milijardi kuna 2016. Zahvaljujući polugama vlasti SDP je ove mjere uspio preživjeti pa tako na izborima 2015 i 2016 godine osvaja preko 600.000 glasova, ali na ovogodišnjim izborima je uslijedio kolaps.
S jedne strane umirovljenika koji glasuju za SDP kao nasljednicu Komunističke partije Hrvatske je svake godine sve manje, a s druge strane kada SDP osvoji vlast on smanjuje prava radnika i umirovljenika pa definitivno u njihovom interesu nije pobjeda Socijalista. Kao što smo na početku rekli potpredsjednik SDP-a je najbliži istini kada tvrdi da se stranka treba okrenuti radnicima i umirovljenicima, ali se trebamo upitati da li će im radnici i umirovljenici ikada ponovno vjerovati ? Istovremeno on je u krivu kada navodi provođenje u programu zelene politike, ali to je očekivano pošto je riječ o još jednom pripadniku “intelektualaca”/elite u vrhu socijalističkih stranaka Europe. U realnosti običan građanin zna da zelena politika za njega predstavlja više cijene, a politički gledajući Socijalistička stranka ne može nikada biti toliko zelena koliko to može biti neka Zelena stranka. Tu lekciju su već naučili Socijalisti u Njemačkoj, a uskoro će je naučiti i drugi.