Rimska financijska kriza
Mi danas smatramo da je sve po pitanju kapitalizma izmišljeno u posljednjih 250 godina i da ranije ništa sličnoga nije postojalo. To predstavlja jednu najobičniju laž koju govorimo sami sebi da bi se bolje osjećali.
Jedan od bezbrojnih primjera te laži nam predstavlja priča o financijskim krizama koje ekonomisti prije svega gledaju iz perspektive modernog doba. Prva moderna financijska kriza je tako bila rezultirala Dugom depresijom (1873-1896) nakon čega nam dolazi Velika depresija (1929-1939) i potom financijska kriza 21 stoljeća. Okidač svih tih kriza je bila financijska špekulacija,a nešto identičnoga se dogodilo u doba Rimskog principata.
Priča o financijskoj krizi 33 godine u određenom smislu počinje 82 godine ranije kada Julije Cezar, populistički nastrojen diktator Rima donosi zakon po kojemu senatori dio svojih poljoprivrednih posjeda trebaju imati na teritoriju Italiju. Njegov nasljednik August je započeo i završio velike infrastrukturne projekte tijekom 57 godina svoje vladavine, ali Tiberije koji stupa na vlast 14 godine poslije Krista smanjuje poreze bogatašima i počinje provoditi politiku štednje što dovodi do smanjivanja novca u opticaju na području Italije.
Politika štednje novog cara nije stvorila financijski šok pošto se ona provodila tijekom 20 godina dok je istovremeno smanjivanje poreza bogatašima predstavljalo određenu kompenzaciju. Istovremeno s ovim financijskim događajima u Rimu je došlo do političke krize kada se ambiciozni Sejanus uspješno probija do danas bi rekli pozicije premijera sanjajući da će postati novi car. On je u toj svojoj političkoj zavjeri imao podršku grupe bogatih senatora pa kada je ona otkrivena Sejanus i oni koji su ga podržali bivaju pogubljeni 31 godine poslije Krista.
Kako po rimskim zakonima imovina pogubljenih postaje državna imovina štedljivi car Tiberije odlučuje rasprodati tu imovinu senatorima i drugim bogatim Rimljanima što će rezultirati financijskom krizom. Cijena zemljišta u Italiji je s jedne strane bila prenapuhana kao i današnje cijene dionica,a s druge strane takozvani bogataši nisu imali novca za kupiti ju.
Rezultat je bio kolaps vrijednosti zemljišta koje u doba Rima predstavlja 90 % bogatstva države. Pokušavajući staviti pod kontrolu sada već očitu financijsku krizu car Tiberije obnavlja Cezarov zakon po kojemu senatori moraju 1/3 svog bogatstva imati uloženog u zemljište na području Italije. Kako niti jedan senator te 32 godine ne ispunjava taj uvjet,a kazna za taj zločin je smrtna Tiberije je očekivao da će time uspjeti pokrenuti kupovinu zemljišta i ekonomiju.
Istovremeno s tim događajima iz potpuno različitih razloga dolazi do bankrota rimske trgovinske korporacije Seuthus iz Aleksandije koja je za sobom u bankrot odvela i banke koje su je financirali. Ukratko istovremeno je došlo do bankrota nekoliko rimskih banaka i nužnosti rimskih senatora da se zaduže u bankama kako bi kupili zemljište u Italiji što je 33 godine stvorilo savršenu financijsku oluju.
S rimskom ekonomijom koja se potpuno raspada oko njega car Tiberije te 33 godine poslije Krista donosi odluku koja je svima nama danas jako poznata. On donosi odluku da s 8 % državnog BDP-a beskamatno financira senatore i druge bankrotirane bogataše za koje bi danas rekli da predstavljaju 0.1 % stanovnika naših modernih država.
Kao što smo na početku rekli moderna ekonomska znanost je malo toga dodala starim ekonomskih teorijama. Jedino što je različito u odnosu na antičko doba se tiče našeg tehnološkog napretka.