pirej

Rasprodaja javne imovine

Privatizacijska sudbina koju su doživjele bivše komunističke država kako bi dobili „blagoslov” za ulazak Europsku uniju se tokom posljednjeg desetljeća ponovila u južnoj Europi. Iako je protivno europskim zakonima da se europske institucije upleću u unutrašnje poslove njenih država to nije spriječilo Europsku uniju da baš tako postupa prema svojim članicama. Moć je povijesno uvijek bila iznad zakona,a ako kontroliraš novac onda imaš Moć i tu sve priče završavaju.

Na našem putu po Europskoj uniju pogledat ćemo privatizacije u Portugalu i Grčkoj, dok ćemo Hrvatsku ostaviti za sutra. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je prošlu godinu na sastanku s diplomatima izjavio: „Europski postupci tokom gospodarske i financijske krize su prisilile države na privatizacije bez europske opcije pa su smanjile vlastiti suverenitet prodajući nužnu infrastrukturu za funkcioniranje države Kini”

Portugal kojeg danas Europske institucije predstavljaju kao uspješnu državu je ujedno jedan od školskih primjera onoga o čemu je predsjednik Macron govorio. Te privatizacije su reklamirane dogmom da je privatnik bolji vlasnik od države pa će korporacije postati efikasnije u svom poslovanju. Glavni problem s tom dogmom bi bio da je novi vlasnik tamošnje električne mreže državna,a ne privatna korporacija kao što ta neoliberalna dogma tvrdi. 2011 godine kada je započela rasprodaja u Portugalu tokom koje će biti prodane električna mreža, vatrogasni poslovi, financijske institucije i drugo javni dug Portugala je iznosio 114 % BDP-a dok sedam godina kasnije on iznosi 122 % pa bi se čovjek mogao zapitati gdje je tu uspjeh ?

Prvi dio uspjeha iz europske perspektive bi bio da je Portugal ustupio državno vlasništvo u teoriji privatnim kompanijama koje sada iz njega izvlače profit što predstavlja osnovni smisao nametnutih privatizacija. Drugi dio uspjeha čini smanjivanje plaća zaposlenih, njihov outsourcing kao i neplaćanje prekovremenih sati. Treći dio je davanje 6 milijardi eura za spašavanje samo jedne banke dok istovremeno novca za građane nema. Neupitno posljednji iz tih velikih uspjeha biva glasovanje Portugala zajedno s Hrvatskom i par drugih protiv prisiljavanja korporacija koje posluju na europskom području da plaćaju poreze.

Drugi od primjera koji je predsjednik Macron naveo biva onaj s Grčkom. Po riječima tadašnjeg grčkog ministra Dritsasa Njemačka je najvatrenije vršila pritisak na Grčku da proda svoju luku Pirej, 6 najveću luku u Europi Narodnoj Republici Kini. Po riječima drugih tadašnjih grčkih dužnosnika zahvaljući javnim europskim ultimatumima Grčka nije niti dobila novac koliki je trebala dobiti pošto je druga strana u pregovorima znala da oni moraju privatizirati, ustupiti nekome državno vlasništvo do točno određenog roka pa je to korišteno tokom pregovora protiv njih s ciljem snižavanja cijene. Nakon prodaje Pireja Grčka je bila prisiljena privatizirati luku grada Soluna i još njih 10 pošto po europskom diktatu tako da praktički niti jedna luka ne smije  ostati u državnom vlasništvu Grčke. Govoriti o ostalim grčkim privatizacijama nakon ove stvarno nema nikakvog smisla jer je i ova predstavlja više nego dovoljno upozorenja za Hrvatsku.

Kao što svi znamo plan naše sadašnje vlade predstavlja daljnji gubitak suvereniteta putem ulaska u Eurozonu. Kako se ispunjenje svake želje u Europskoj uniji plaća privatizacijama Hrvatska je dobila popis domaćih kompanija koje treba privatizirati, a o tome ćemo govoriti sutra.

0 0 votes
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina