Opća globalizacija
Opća globalizacija je najbolje vidljiva u tamo gdje ju se najmanje očekuje. To najneočekivanije mjesto gdje ju nalazimo su sigurnosne snage, vojska.
Naša priča započinje prije 50 godina kada Sovjetski Savez donosi odluku o gradnji prvog nosača aviona. Ograničenost financijskih resursa je značilo da neće biti riječ o nosaču na nuklerni pogon niti da će na njemu biti klasični lovci. U skladu s tim SSSR je za njega dizajnirao avion sličan britanskom Harrier-u s vertikalnim uzljetanjem imena Yak-38.
Kako niti nosač niti avion nisu ispunili sovjetska očekivanja počelo se raditi na novim projektima. Kina će tijekom devedesetih godina kupiti 2 od 4 proizvedena nosača i nezadovoljna kvalitetom pretvorit ih u muzej i kasino. Indija će kupiti treći nosač koji je trenutačno admiralski brod indijske flote.
Tijekom osamdesetih godina SSSR i potom Rusija u devedesetima će raditi na novom nosaču aviona. Njegovo ime je na kraju postalo Admiral Kuznetsov. Za novi nosač je trebalo dizajnirati i novi avion, a planirano je da to bude Yak-141.
U stvarnosti Yak-141 je bilo izmišljeno ime kojim se u osamdesetim prikrivalo stvarna dezignacija aviona. Pod tim izmišljenim imenom SSSR prijavljuje da je njegov novi vojni avion oborio 12 svjetskih rekorda.
Stoga ne treba čuditi da je u doba kolapsa komunizma SAD izrazio zainteresiranost za ovaj avion. Na kraju će Lockheed Martin uz dopuštenje Jeljcina kupiti tehnologiju aviona Yak-141 (slika) i na njenoj osnovi stvoriti F-35B.
Drugi dio ove vojne globalizacije nas vodi u domaću nabavu ratnih aviona. Kao što svi znamo Hrvatska je prvo bila odlučila kupiti 30 godina stare avione F-16 Barak od Izraela. Na kraju to je propala jer je SAD uložio veto na što su imali pravo jer se u njima nalazi američka vojna tehnologija.
U određenom smislu slična priča se i sada ponavlja. Hrvatska je na neobičan način odlučila kupiti francuske dvomotorne lovce Rafale. Kako se u njima nalazi američka tehnologija SAD treba dati dopuštenje za prodaju što nas ne treba čuditi. To nas ne treba čuditi jer ispadne normalno da saveznici koriste identičnu ili srodnu vojnu tehnologiju.
Drugim riječima normalno je da SAD, Francuska, Njemačka, Velika Britanija… koriste istu tehnologiju. Ono što ispadne neobično bi bilo da u teoriji, samo u teoriji protivnik zapadnog bloka koristi istu tehnologiju.
Priča o kineskom korištenju licencirane zapadne vojne tehnologija nas tako vodi u Argentinu. Posljednjih 40 godina Argentina se nalazi pod britanskim sankcijama kod nabave vojne opreme. Zbog toga su njeni pokušaji kupovine novih vojnih aviona redovno propadali.
Prvo je Velika Britanija bila uložila veto na nabavu polovnih Mirage aviona od Španjolske. Potom je ona uložila veto na argentinsku kupovinu izraelskih Kfir, švedskih Grippena i korejskih FA-50. Sada se Argentina u očaju okrenula kupovini kinesko-pakistanskih vojnih aviona JF-17…
Na žalost i tu se pojavio problem, ali puno manji nego u drugim slučajevima. Taj problem je sjedalo ovog kinesko-pakistanskog aviona koje se proizvodi u Velikoj Britaniji. Na osnovu njega ona bi mogla uložiti veto na prodaju. Odgovor Argentine na potencijalni novi britanski veto je bio najava kupovine ruskog aviona Su-35.
Dodatnu zanimljivost u cijeloj priči daruje da je motor ovog kinesko-pakistanskog aviona u stvarnosti ruski. To nam ukazuje da Kina i dan danas dobrim dijelom ovisi o stranoj vojnoj industriji. Znali smo da ovisi u ruskim avionskim motorima što želi doskočiti kupovinom ukrajinske kompanije, ali da ovisi o sjedalima predstavlja iznenađenje.
Sve u svemu iz ovog možemo zaključiti kako nitko s izuzetkom Rusije i SAD nema sveukupni proizvodni lanac vojne industrije pod svojom kontrolom. Ulaganje u dizajniranje i početno proizvodnju je iznimno skupo pa ispadne da u doba vladavine novca to svi žele preskočiti. Oni tome doskaču ili kupovinom stranih dizajna ili globalnim proizvodnim lancem dijelova.
Iz toga zaključujemo da je čak i vojna industrija potpuno globalizirovana.
[…] Opća globalizacija […]