moderna inflacija

  Bauk inflacije danas vlada zapadnim svijetom iako malo tko zna njen stvarni efekt. Stvarno visoka inflacija dovodi do osiromašavanja stanovnika, ali neki pate više, a neki manje. Kada to govorimo nužno nam je konstatirati da moderna inflacija nije tako visoka.

  Govoriti danas o inflaciji je prilično teško. Razlog za to se nalazi u zapadnoj dogmi koja vlada već više od 20 godina. Ta dogma nam govori da je dobra inflacija ona od 2 % ili niža dok su sve druge inflacije loše.

  U stvarnosti ova dogma je nastala kao kompromis između zagovornika ekonomije i zagovornika financija. Financijske organizacije su najsretnije s inflacijom koja iznosi 0 % dok realna ekonomija traži inflaciju od 5 %. Iz ta dva različita gledišta je nastala zapadna dogma o inflaciji koja iznosi 2 %. Te dogme se drže američka i europska središnja banka čime je sve rečeno.

  Za mlađe generacije ekonomista to je sveto pismo, a isto vredi i za one koji se nadaju dobrim mjestima u financijskoj industriji. Konkretno oni koji se nadaju takvim dobrom plaćenim poslovima trebaju još dodatno vikati da je inflacija od 0 % najbolja.

  Za razliku od svih navedenih MMF je sada već prije dosta vremena bio izašao s tvrdnjom da inflacija treba biti veća od 2 %. Ta izjava je bila odmah po izlasku u javnost bila napadnuta, izmasakrirana od dogmatista, pa se ništa nije dogodilo.

  Kada govorimo o inflaciji ne smijemo zaboraviti niti njen utjecaj na društvo. Dio ekonomista tvrdi da je kada gledamo na društvenu nejednakost najbolja inflacija od 13 %. To je po njihovom razmišljanju inflacija kojom se smanjuje nejednakost između bogatih i siromašnih za razliku od više i niže inflacije.

  Mi se po ovom pitanju pa baš i ne slažemo zahvaljujući gospodarskim primjerima od prije 100 godina. Tada je Njemačka izabrala hiperinflaciju, Francuska devalvaciju, a Velika Britanija unutrašnju devalvaciju i zlatni standard. U prve dvije navedene države je došlo do smanjivanja društvene nejednakosti (str 49) dok je u trećoj ona povećana.

  To se konkretno dogodilo u Njemačkoj jer su plaće bila zaštićene od strane države i sindikata pa su pratile inflaciju. Istovremeno oni koji su imali kredite su ih mogli vratiti za manje od cijene kutije šibica. Ukratko u doba hiperinflacije svi su realno gledajući bili osiromašili, ali bogati su izgubili puno više. Oni pošto su bili bogati nisu imali socijalnu zaštitu ili plaće koje prate inflaciju za razliku od siromašnih.

  Drugi efekat inflacije vidimo po pitanju kredita. Tko je jučer uzeo kredit s zamrznutom kamatom od 2.8 % u doba današnje inflacije od 10.8 % zarađuje. On zarađuje pošto mu se stvarni kredit smanjuje 8 % godišnje !?

  Oni koji s druge strane gube su financijaši jer oni gube novac na tom kreditu. Osim na kreditu oni gube novac i na dioničkom tržištu. Malo je nezgodno igrati se na tržištu dionica u doba visoke inflacije. Jedan od primjera taga su sedamdesete godine dvadesetog stoljeća u SAD. To je bilo doba „užasno visoke inflacije” koja je porasla s 3 na 13.5 %. Ujedno to je bilo doba masakra tržišta dionica ili kako oni to kažu izgubljenog desetljeća.

  Ukratko govoreći visoka, stvarno visoka inflacija dovodi do osiromašivanja društva i smanjivanja nejednakosti. Potpuno drugo pitanje bi inače bilo stvarna gospodarska definicija visoke inflacije pošto bi dobili relativne odgovore zavisno od stručnjaka koji bi na njih odgovarao.