Krumpir
Nitko na svijetu ne voli jesti krumpir kao Bjelorusi. Svaki Bjelorus u prosjeku pojede 178 kilograma krumpira godišnje,a tamošnji doživotni predsjednik Aleksandar Lukašenko je uspio i to pokvariti.
Da bi razumjeli koliko Bjelorusi vole krumpir red je navesti da ga jedu gotovo 4 puta češće od nas. Ukratko Hrvati godišnje pojedu 45 kilograma krumpira, a kao što smo rekli Bjelorusi čak 178. Nestašica krumpira koju umjetno, svojom glupošću stvara Lukašenko dovodi do otvorenog nezadovoljstva u zemlji krumpira.
Prije nego što se pozabavimo modernim problemima Bjelorusije red je vratiti se u 1994. kada Aleksandar Lukašensko postaje predsjednik Bjelorusije. Od tada pa sve do danas on apsolutno vlada svojom državom.
Tijekom prvih godina svoje vladavine on je Bjelorusiji dao stabilnost koju nisu imali niti Rusija niti Ukrajine izloženi pljačkaškoj privatizaciji. Potom sve tamo do približno 20 godina vladavine njegov režim živi u mlačnim odnosima s Zapadom nakon čega se oni počinju kvariti.
Da je Lukašenko 2004., ili čak 2010. otišao u mirovinu Bjelorusi bi ga stoljećima slavili, ali on to nije učinio. On jednostavno ne može zamisliti odlazak u mirovinu ili skužiti da njegov režim živi u jednoj vrsti paralize dok se svi drugi razvijaju.
Na predsjedničkim izborima 2020. se čak i on uplašio da će mu osiromašeni Bjelorusi otkazati povjerenje, ali ipak pobjeđuje. Oporba aktivno potpomognuta od Zapada gubi ove izbore vjerojatno jer je „Lukašensko sam brojao glasove”, ali to je nevažno.
Početkom 2025. on ponovno „pošteno” pobjeđuje na izborima osiguravajući si u teoriji još 5 godina vladavine. Riječ je o pobjedi do koje dolazi u vrijeme kada je Bjelorusija već 4 godine u ledenim odnosima s Europskom unijom. To je započelo bjeloruskom otmicom aviona 2021.,a nastavilo se europskim sankcijama i bjeloruskim dovođenjem migranata do europske granice. To dovođenje migranata je proglašeno specijalnim ratom Bjelorusije protiv Europe čime je sve rečeno o odnosima.
Dok se to politički događalo tamošnja ekonomija je tonula. Ništa ne prikazuje bolje životni standard od minimalne plaće koja u Bjelorusiji iznosi 196 eura mjesečno.
Kao i u drugim državama koje pate od višegodišnje ekonomske stagnacije stanovnici se mire s tim. Oni se mire s tim da će sljedeće godine živjeti gore nego ove, a one potom još malo gore.
Mirenje s tim je jedna stvar dok drugu predstavlja oduzimanje jeftine omiljene hrane. To postaje trenutak kada stezanje remena u mirnodopskim uvjetima postaje jednostavno preveliko.
To se u 2025. dogodilo s Bjelorusijom koja je uvijek bila izvoznik krumpira,a sada ga više nema dovoljno. Kako je to Lukašenko uspio izvesti vjerojatno niti on sam ne zna. Tijekom prve pune godine njegove vladavine (1995.) Bjelorusija je proizvela oko 11 tisuća tona krumpira (slika). Prošle, znači 2024. ih je proizvela samo 3110.9 tona što označava pad proizvodnje od 72% tijekom njegove 30 godina duge vladavine. Trenutačno Bjelorusija proizvodi manje krumpira nego što je proizvodila 1913 !?
Ekonomija nam pravilno govori da manje količine nekog proizvoda uvijek dovode do više cijene. Taj ekonomski dio zna i Lukašenko pa u ožujku 2025. donosi uredbu o najvišoj cijeni krumpira. Kako to nije funkcioniralo u svibnju je digao cijenu krumpira više od 50%, ali nitko ga nije htio prodavati po toj cijeni. Firme su po državnoj cijeni stavili u prodaju možemo slobodno reći otpadni krumpir. Kao razlog za nestašicu Lukašenko nije naveo drastični pad proizvodnje nego izvoz u Rusiji po puno većim cijenama.
Sve u svemu nestašica krumpira je dovela do prvog otvorenog narodnog nezadovoljstva u Bjelorusiji.