Irski problem

  Kako se približava dan svetog Patrika u Irskoj raste panika po pitanju Trumpa. Irski problem se temelji na dva američka zahtjeva kojih se tamošnja elita užasava.

  Dok mi Irsku smatramo lopovskom državom, drugi je nazivaju parazitskom,a općenito se za nju koristi pojam porezni raj. Riječ je znači o članici Europske unije koja internacionalnim tvrtkama uopće ne naplaćaju porez.

  Sigurno će se neki pojaviti i reći da to nije istina jer svi plaćaju poreze. Mi ćemo priznati da govore istinu pošto je Apple na primjer u Irskoj plaćao porez od 0.005%, Amazon od 0.55% i slično. To znači da nije riječ o apsolutnoj nuli, to znači da su nešto ipak platili.

  Ta porezna politika dovodi Irsku u sukob s Europskom unijom koja rezultira kaznom za Apple, ali ona ne mjenja politiku. Ona ju ne mjenja pošto je u Irskoj trenutačno aktivno 970 američkih korporacija koje direktno ili indirektno zapošljavaju 376 000 Iraca.

  Iz svega toga možemo zaključiti da su američke kompanije i Irska zadovoljne ovom situacijom dok Europa njome nije. Europska unija je u pravom smislu te riječi bijesna zbog europskog zakona koji govori da kompanije plaćaju porez na profit u samo jednoj njenoj članici za cijelu EU.

  To drugim riječima znači da Apple, Amazon i drugi kojima je sjedište u Irskoj praktični ne plaćaju porez nigdje u Europi. Po riječima austrijskog kancelara Amazon i Starbuck plaćaju manje poreza u Austriji nego poduzetnik koji prodaje hot dogove na štandovima. Europa je zbog toga bjesna, ali ne može baš ništa učiniti.

  Problem za Irsku predstavlja da je sada i SAD bijesan na nju. On je prije svega bijesan na sve američke korporacije koje skrivaju novac u drugim državama smatrajući da ga one moraju investirati u SAD. Procjenjuje se da govorimo o između 1 000 i 2 500 milijardi dolara koje bi pokrenule američku ekonomiju.

  U skladu s tom politikom tijekom prvog predsjedničkog mandata (2017.-2021.) Trump donosi zakon o nužnom povratku profita američkih kompanija u SAD. Govorimo o zakonu kojeg su korporacije sudski osporavale sve do lipnja 2023. kada Vrhovni sud glasovanjem 7:2 potvrđuje da američke korporacije moraju vratiti svoje profite u SAD.

  Jedno je donijeti taj zakon, a drugo provoditi ga uz protivljenje korporacija. To tvrdimo jer nitko ne zna koliko konkretno novca drže američke korporacije izvan američke granice. Ono što znamo je da su prošle godine „investirale” 450 milijardi eura u Irsku. Kada bi se taj novac vratio u SAD Irska ekonomija bi doživjela kolaps.

  Drugi stvarni problem predstavlja da je Irska suradnica NATO saveza. Američki predsjednik Trump traži da NATO članice troše 5% BDP-a na svoju vojsku, dok generalni sekretar NATO saveza traži da troše 4%. Irska na vojsku u stvarnosti ne troši praktički ništa. Ona ima 7,557 vojnika i na njih troši samo 0.24% BDP-a iako trenutačni NATO „zakon” traži potrošnju od gotovo 2%. Zbog toga je ona kao suradnica saveta podložna i u svom slučaju američkim sankcijama.

  Nakon te dvije noćne more Dublina u odnosima s Washingtonom dolazimo i do treće na koju on ne može utjecati. Kako se u cilju izbjegavanja plaćanja poreza sjedišta svih američkih kompanija nalaze u Irskoj ona će biti odgovorna za provođenje njihovih kažnjavanja koja naredi Europska komisije. Da li će biti riječ o kažnjavanju jer te kompanije provode slobodu govora ili nečem drugom je nevažno. Jedino važno ispadne da će Irska biti odgovorna za provođenje kažnjavanja, a kako će Trump reagirati nije teško zamisliti.

  Postoji još cijeli tucet drugih problema u odnosima SAD i Irske počevši od njene apsolutne podrške Gazi, ali nema smisla ići dalje. Irci znaju da se nalaze u problemima s SAD o čemu tradicionalni mediji fokusirani na Ukrajinu praktički nikada ne govore.