Industrijska svađa

  Europska unija je u procesu donošenja vlastite industrije politike za buduće razdoblje. Trenutačno se o njenom donošenju vrše rasprave između eurokrata i država članice koje su dovele do svađa. Kako smo u posjedu Francusko-Njemačke pozicije o ovom pitanju red nam je baviti se ovom tematikom.

  Službena politika Europske unije do možemo to reći današnjih dana je bila zabrana zaštite kompanija, zabrana državnih subvencija bez dopuštenja Unije i zabrana bilo kakvog protekcionizma. Ta ciljana europske gospodarska politika je na kraju dovela do očekivanih rezultata, do deindustrijalizacije Europe.

  Uspoređivanjem podataka članica Europske unije mi otkrivamo da su s izuzetkom Njemačke sve države izgubile oko trećine ili više udjela industrije u BDP-u. U industrijskom smislu uvijek loša Francuska je pala s udjela industrije u BDP-u od 15 % 1995 godine na današnjih 10 %. Španjolska je pala s 16 na 11 %, Belgija s 18 na 12, Švedska s 20 na 13, a Finska s 22 na 15 %. Jedina članica Europska unije u kojoj se stanje bez obzira na automatizaciju i preseljavanja radnih mjesta u Kinu, Tursku i slično je na kraju ispala Njemačke gdje je po podacima Svjetske banke industrija činila 20.5 % BDP-a 1995 godine, a danas čini 19.1 %.

  Danas nakon ovog masakra industrije kojom je u Europi ojačana gospodarska moć Njemačke, ta ista Njemačka poziva zajedno s Francuskom na promjenu gospodarske politike u cilju zaštite europske, čitaj Njemačke i preostale Francuske industrije. Ta pozicija ove dvije moćne članice Europske unije je izazvala bijes drugih članica u kojima danas zahvaljujući europskim zakonima postoje samo ostaci, ostataka industrijske proizvodnje. Taj bijes je bio dovoljno jak da 12 članica Unije potpiše dokument kojim osuđuju Njemačko-Francuski plan.

  Taj plan koji je izazvao ovu pobunu članica se sastoji od samo  4 točke napisane na 4 stranice papira. Prva točka ovog plana se bavi zelenom i digitalnom tranzicijom koju će danas malo tko osporavati. Druga točka poziva na jačanje Europske industrijske neovisnosti i ona poziva na diversifikaciju internacionalne nabave zajedno s podržavanjem proizvodnje i investicije u Europi. Treća točka poziva na jačanje zakonodavnih uvjeta za Europsku industriju temeljenih na jačanju jedinstvenog tržišta,a posljednja četvrta točka poziva na stvaranje oruđa za upravljanje europskom industrijskom politikom.

  Glavna točka spora između ovog Njemačko-Francuskog plana i drugih članica će postati potpuna neodređenost tog plana. U njemu se nigdje ne navodi koji su to sektori i kompanije koje će imati beneficije, državnu podršku od njega.

  U skladu s tim Španjolska, Švedska, Nizozemska i drugi su izašli s zajedničkom dokumentom u kojem se navodi kako ne može svaki gospodarski sektor biti proglašen kritičnim. Kao primjer su naveli neki neodređeni sektor koji može biti važan za europsku kompetitivnost, ali to po njima ne bi trebalo značiti da on automatski ispunjava uvjete za dobivanje pomoći europske pomoći. Jednostavno polovica članica Europske unije danas zahtjeva da se pažljivo prouče sve mjere koje će biti poduzete u ime postizanja takozvane „otvorene strateške autonomije”.

  Mogli bismo za kraj reći da se pozicija ovih današnjih 12 više manje deindustrijaliziranih država temelji možda i na osvetoljubovosti. Oni su ostali bez industrije zahvaljujući europskoj polici, europskom zakonima pa se sada protive da Njemačka nametnu promjenu gospodarskog modela koji bi sačuvao njenu industriju.