Europska paraliza

Možemo slobodno reći da se još u doba stvaranja Europske ekonomske zajednice Francusku i Njemačku nazivalo motorima Europskog projekta. To se niti danas praktički 70 godina kasnije nije promjenilo tako da se ove dvije države zna pored ostalog zvati i vladajućim tandemom Europske unije.

Osnovni problem ovog dvojca i potom funkcioniranja Unije predstavlja po riječima bivšeg ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela što su njihovi pogledi na svijet i interesi vrlo različiti. To možemo danas otvoreno promatrati pri svakoj vanjskopolitičkoj krizi gdje Europska unija ispadne paralizirana zbog različitih pozicija ove dvije države.

Uzmimo kao najjednostavniji primjer onaj o današnjem odnosu Francuske i Njemačke prema svjetskim silama. Dok je Francuska u doba Macrona s jedne strane pokušala poboljšati odnose s SAD-om, Kinom i Rusijom s druge strane Njemačka se od svih njih distancirala. Praktički identičnu imamo situaciju s NATO savezom u koji je Francuska ušla tek u 21 stoljeću i sada ga želi ukinuti govoreći da ovaj savez boluje od moždane smrti dok se Njemačka za njega bori “rukama i nogama”.

Na kraju to se najbolje danas vidi u odnosu ovih država prema Turskoj. Tijekom rujna se na poticaj Francuske održao sastanak 8 članica po pitanju kako zaustaviti Erdogana, ali na njega nije stigla i Njemačka čime je sastanak automatski bio propao. Na sastanku je Macron bio praktički pozvao na obaranje Erdogana riječima “Europljani trebaju biti jasni i čvrsti s vladom predsjednika Erdogana. Turci zaslužuju bolje od njega“. Taj sastanak je inače bio održan nakon sukoba francuskih i turskih ratnih brodova pred obalom Libije što je pa baš sve Njemačka prespavala.

Iz perspektive Njemačke taj sukob pred obalom Libije i konkretno u Libiji gdje ratuju Turska, Francuska, Egipat, Saudijska Arabija i Rusija je potpuno nevažan. Isto tako je iz perspektive Njemačke potpuno nevažno što Turska želi prisvojiti dio teritorijalnog mora Europske unije (Grčke i Cipra) ili što vrši okupaciju dijela Sirije ili što direktno podržava Azerbejdžan u ratu s Armenijom. To je sve za Merkel potpuno nevažno pošto joj je danas jedino važno da Erdogan ne pusti migrante koji bi se doselili u Njemačku.

U svim tim krizama Francuska pokušava aktivno raditi na njihovom suzbijanju na stavljanju Turske pod kakvu takvu kontrolu dok Njemačka jedino poziva na mirovne sastanke sukobljenih strana dok se sukobi koje stvara Turska u okolici Europske unije nesmetano nastavljaju.

Ova vanjskopolitička paraliza vladajućeg tandema je praktički dovela do situacije da i malene države, da čak i Hrvatska može biti u stanju nametnuti svoje vanjske političke ciljeve kada bi znala izabrati. Tako je to bio napravio Cipar po pitanju Bjelorusije kada je blokirao uvođenje sankcija Minsku zbog gušenja prodemokratski, prozapadnih demonstracija. Francuska i Njemačka su ovaj put imale zajedničko stajalište koje je blokirao maleni Cipar koji se usprotivio uvođenju sankcija, ako one ne budu uvedene i Turskoj.

Danas je formalno gledajući Europska unija druga najjača svjetske gospodarska sila, a zajedno s Velikom Britanijom njene članice imaju jednaki broj vojnika kao i SAD. Bez obzira na svoju gospodarsku i vojnu snagu ona je zbog različitih interesa, različitih ciljeva Francuske i Njemačke potpuno paralizirana na svjetskoj političkoj sceni.