Domaća proizvodnja
Službena gospodarska dogma glasi “svi koji proizvode u Hrvatskoj su domaći proizvođači” što predstavlja neuputnu istinu. Ono što se u ovoj službenoj dogmi ne vide sitna slova koja spominju kako je danas moderno reći “strukturalni rasizam” svih tvrtki.
Ta sitna slova nam govore da će takozvana internacionalna korporacija zatvoriti proizvodne pogone na malenim tržišta kako bi prodavala ono što proizvodi u svojim velikim proizvodnim centrima. Prije mjesec dana smo govorili o Tvornici duhana Rovinj i kako ju je njen vlasnik British American Tobacco (BAT) odlučio zatvoriti. Svi smo znali što će se dogoditi s ovim domaćim proizvođačem kada isteknu klauzule iz kupoprodajnog ugovora tako da nam to nije bilo nikakve iznenađenje.
S druge strane prekjučerašnja Meggle odluka o obustavi proizvodnje mlijeka i mliječnih proizvoda u Hrvatskoj je šokirala domaću javnost (i političare ?). Meggle je došao na domaće tržište otvaranje distributivnog centra u Matuljima 1996 godine. 3 godine kasnije ova tvrtka će počet u kooperaciji s IPK Mia iz Osijeka koju će potom preuzeti čime nastaje Meggle Hrvatska. Danas je osječka mljekara Meggle posljednja velika mljekara koja se nalazi u istočnoj Hrvatskoj tako da će se njenim zatvaranjem tamošnji farmeri naći u problemima.
Osječko-baranjski župan Anušić je u svojoj objavi kompaniju Meggle osudio tražeći, moleći pregovore kako bi se odustalo od zatvaranja proizvodnje posebno osuđujući da će ona biti prebačena u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Iz gospodarske perspektive čudniji dio njegove osude je tvrdnja da Meggle više nije hrvatski brend, pošto on realno to nikada nije ni bio.
Ova današnja Meggle priča nije niti približno jedinstvena jer kao što Meggle ne zatvara poslovanje u Hrvatskoj nego ga “restrukturira” tako niti MOL nije zatvorio rafineriju Sisak nego ju je “rekostruirao”, reorganizirao u logistički centar. Veliki broj Hrvata s prezirom i ljubomorom gleda naše tvrtke u vlasništvu države ili domaćih privatizacijom stvorenih tajkuna zaboravljajući pri tom da je njihovo vlasništvo proizvodnih kompanija bolje nego vlasništvo stranaca. Jednostavno gospodarski cilj stranca koji ima svoje proizvodne pogone izvan Hrvatske je da zaposli te pogone, a ne one za njega malene u Hrvatskoj. Taj dio mi svi moramo dobro razumjeti u skladu s tim postupati.
Ako ne vjerujete u ovu tvrdnju idemo onda pogledati poslovanje utimativne multunacionalne korporacije u Hrvatskoj. Idemo pogledati poslovanje Coca Cola Hrvatska. Kao što svi znamo veliki broj multinacionalnih kompanija prodaje jednu vrstu proizvoda u istočnim, a drugu u zapadnim članicama Europske unije. Coca Cola se u zapadnim članicama proizvodi korištenjem šećera,a u dijelu istočnih korištenjem visokofruktoznog kukuruznog sirupa. Taj sirup, a ne šećer u svojoj proizvodnji koristi i Coca Cola Hrvatska iako Hrvatska ima višak šećera. Bez obzira na domaću proizvodnju šećera, znači zemljopisnu bliskost proizvodnje i potrošnje Coca Cola Hrvatska odbija koristiti domaći šećer i namjesto njega uvozi nižekvalitetni sirup. Na pitanje Večernjeg lista zašto tako ? Coca Cola je izjavila “Kukuruzni sirup svojim je sastavom vrlo sličan konzumnom šećeru te ima gotovo identičnu energijsku vrijednost. U Hrvatskoj, Coca-Cola Original Taste sadrži kukuruzni sirup kao i u domovini Coca-Cole, SAD-u. Isto je u više zemalja EU poput Španjolske ili Poljske”. Činjenicu da je Europska komisija ustvrdila da se u proizvodnji Coca Cole u Španjolskoj i Poljskoj koristi šećer, nije bilo spriječilo Coca Colu Hrvatska da tako nešto izjavi.
Zbog ovih poznatih primjera i bezbroj drugih manje poznatih nama svima treba biti jasno da postoje domaći proizvođači, domaći proizvođači u stranom vlasništvu i strani proizvođači. Od svih njih jedino je u neupitnom interesu domaćeg proizvođača da sačuva proizvodnju u Hrvatskoj i o tome svi trebamo razmišljati dok nalazimo rješenja kako spasiti domaće farmere koji su proizvodili mlijeko za Meggle ili duhan za TDR.