Argentinska reforma

  Predsjednik Argentine Javier Milei je prošli mjesec dao izjavu koja je užasnula sve stvarne makroekonomiste. Zbog toga je današnja tematika argentinska reforma koja bi trebala stabilizirati ekonomiju ove države.

  U određenom smislu možemo reći da je dinastija Kirchner u Argentini napravila puni krug. Ona je preuzima 2003 u doba kada je ova država bankrotirana,a napušta njenu vlast 20 godina kasnije kada ponovno bankrotira. Taj novi državni bankrot je doveo do izbora Javiera Mileija za novog predsjednika.

  Javier Milei je izabran s obećanjem da će radikalnom reformom pokrenuti državu. Da to ne bi ostalo samo na rječima on odmah počinje povlačiti svoje radikalne mjere. Iako je stupio na dužnost predsjednika tek 10. prosinca 2023. on već tijekom tog mjeseca donosi 300 reformatoskih dekreta. Neki od njih su nepotistički kao ukidanje zabrane rođacima predsjednika da rade u predsjedničkoj administraciji dok su drugi puno zanimljiviji.

  Među tih 300 predsjedničkih dekreta nalazimo one o smanjivanju radničkih prava, devalvaciji od 50 %, smanjivanju državnih subvencija za gorivo i transport… Riječ je o reformama koje su izazvale ogorčenje običnih Argentinaca što dovodi i do sudske borbe. Prvu od njih predsjednik Milei gubi pošto je sud već 04.01.2024. presudio da on ne može dekretom smanjit radnička prava.

  Taj sudski udarac ipak nije poremetio niti reformatorske planove predsjednika niti MMF-a. To najbolje vidimo iz odluke MMF-a da Argentini prije vremena isplati 4.7 milijardi dolara pomoći pošto ona sada vjeruje u Argentinu. Ona vjeruje da će plan Javiera Mileija o dizanju poreza i smanjivanju socijalnih davanja stabilizirati državni proračun. Sam predsjednik viče da će mjere dovesti do primarnog proračunskog suficita što mnogima zvuči suludo.

  Nakon sudskog otpora reformi predsjednik se krajem siječnja suočio i s parlamentarnim otporom. Zbog njega je bio prisiljen povući mjere u vrijednosti 1.4 % državnog BDP-a. Na to odbijanje mjera MMF je izašao s izjavom kojom daje punu podršku predsjedniku Argentine. U nastavku izjave se govorilo o nužnosti pragmatizma i povlačenju mjera oko kojih postoji politički konsenzus.

  Kako daljnji politički razgovori u Argentini nisu završili postizanjem konsenzusa posljednjeg dana veljače Milei je javno zapretio predsjedničkom diktaturom. Konkretno on je zapretio da će predsjedničkim dekretima bez kontrole parlamenta provesti radikalne mjere štednje. Po njemu parlament (Kongres) je dugoročno nužan, ali je trenutačno neprijatelj pa stoga…

  U intervjuu danom medijima on izjavljuje da se nitko neće buniti protiv politike štednje. Nitko se neće pobuniti jer se „ne može magično izaći iz siromaštva. Iz siromaštva se izlazi kapitalizmom, štednjom i radom”. Oni koji se s druge strane budu bunili ili već sada bune su agenti Kube i Venecuele !?

  Ukratko on odbacuje sve ekonomske i analitičke kritike svoje radikalne ekonomske reforme. U prilično diplomatski napisanoj kritici Fitch još u prosincu navodi da će teško biti provesti reforme koje navodi predsjednik. Po Fitchu reforme će biti bolne što znači da je njihov put popločan s ekonomskim, političkim i društvenim rizicima. Zbog toga ova rejting agencija najavljuje u bliskoj budućnosti vrlo vjerojatni novi bankrot Argentine.

  Na sve te kritike se predsjednik Javier Milei ne obazire navodeći: „Zašto bi moja reforma bila rizična kada radim baš kako ekonomski udžbenici govore ?”.

  Riječ je o ekstremno opasnoj izjavi koja ukazuje da predsjednik ne razlikuje teoriju od prakse. On jednostavno ne razumije da makroekonomist mora biti ponizan kao zubar tražeći sve ekonomske i društvene posljedice svojih mjere. On mora ponizno gledati na poremećaje koje izazivaju njegove reforme i ubrzano na njih reagirati prije nego što se izgubi kontrola.

  Ukratko Javier Milei je previše proveo među svojim knjigama da bi razumio makroekonomsku stvarnost. Zbog toga je on za Argentince postao iznimno opasna osoba.