Turski oporbeni lider
Ekrem Imamoglu sada već bivši gradonačelnik Istanbula je turski oporbeni lider kojeg Erdogan uhićuje. Riječ je o uhićenju koje izaziva krizu u Europskoj uniji o kojoj nitko ne želi pričati.
Govoriti o turskoj situaciji bez stavljanja svega u širi kontekst je praktički nemoguće. Zbog toga započinjemo s 1995. kada ubrzo po proglašavanju Europske unije ona sklapa dogovor s Turskom. Riječ je o dogovoru kojim Turska po pitanju industrijskih proizvoda ulazi u carinsku uniju s Europskom unijom.
To je europskim tvrtkama omogućilo zatvaranje pogona u svojim državama i prebacivanje proizvodnje u jeftinu Tursku. Zahvaljujući tom dogovoru ona se s druge strane transformira iz siromašne poljoprivredne države u industrijsku silu.
Govorimo o tadašnjoj Turskoj čiji gradonačelnik Istanbula je islamist Recep Erdogan. Ubrzo potom Erdogan je uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu, a istovremeno mu je zabranjeno sudjelovati na izborima (1999.). Svaka sličnost s današnjim šefom turske oporbe Ekremom Imamogluom je namjerna.
Bez obzira na to Erdoganova stranka 2002. pobjeđuje na izborima, a on sljedeće godine postaje premijer Turske. Prve godine vladavine provodi tiho u borbi s armijom koja se protivi islamistima,a potom započinje ekspanzionističke planove. Jedna od vizija koje Erdogan provodi ratovanjem i snagom turske ekonomije je formiranje neoturskog carstva. U pravom smislu te riječi govorimo o zajednici turkijskih naroda od granice s Bugarskom do one s Kinom kojom bi Turska predsjedavala.
Druga njegova vizija je kontroliranje Sirije, Libije i širenje morskog teritorija pod kontrolom Turske. To Europska unija od 2016. dopušta, ignorira zbog Turske kontrole migranata koji ulaze u nju. Sada već predsjednik Erdogan direktno preti Europi puštanjem milijuna migranata prema njoj u slučaju ako ona povuče poteze koji nisu u interesu Turske.
Ruska invazija Ukrajina je dodatno pogoršala europske pozicije pošto Turska sada kontrolira i dostavu energije Europi. Normalno ona ne kontrolira dostavu iz Alžira ili Katara, ali kontrolira onu iz Azerbejdžana i neslužbenu iz Rusije.
Već početkom 2022. Turska je dovoljno moćna da blokira plinovod demokracija koji zaobilazi njen teritorij. Riječ je o plinovodu koji je treba povezati plinska polja pred obalom Izraela s Ciprom, Grčkom, Italijom, Hrvatskom i slično.
Ukratko početkom 2024. odnosi između Turske i EU su u stilu: „Ako vam se ne sviđa što radimo u Turskoj zatvoriti ćemo Vam dostavu energije i poslati migrante”. U skladu s tim ona ne može ništa osim šutjeti.
Nakon što je Turska uhitila Imamoglua ona može još manje učiniti. Istovremeno Turcima Erdogan šalje poruku da radi isto što i Unija. Gledajte u EU su uhitili pobjednika prvog kruga rumunjskih predsjedničkih izbora, osudili na zatvor šeficu glavne oporbene stranke u Francuskoj i slično. Ukratko mi u Turskoj provodimo moderne europske pravne običaje i držimo se moderne europske vladavine prava.
Ta poruka biračima je inače identična poruka onoj koju Turska šalje i Europskoj uniji. Riječ je o poruci na koju Europa ne može dati racionalni, logički odgovor.