To nije rasizam

Naši navodni dušebrižnici sada ponovno Europljane optužuju za rasizam. Po njima se taj rasizam nalazi u činjenici da je Europa zatvarala svoja vrata azilantima iz Azije i Afrike, a otvara ih onima iz Ukrajine. U stvarnosti to nije rasizam.

  Činjenica da Europa, a prije svega Mađarska, Poljska i Rumunjska otvaraju vrata azilantima iz Ukrajine iz više razloga ne predstavlja rasizam. Riječ je inače o državama koja zatvaraju vrata za navodne azilante iz Afrika i Azije.

 Prvo to nije rasizam jer je naša dužnost pomoći susjedima. Dužnost navedenih državama je primiti azilante iz Ukrajine. Isto tako bi bila dužnost Hrvatske primiti azilante iz Srbije ili obratno u slučaju da se nešto dogodi kod nas.

  Ta pomoć predstavlja našu ljudsku, našu dobrosusjedsku dužnost. Mi možemo voliti ili ne naše susjede, ali naša dužnost im je pomoći u nevolji. Taj dio ne smijemo nikada zaboraviti. Pitanje koji si trebamo postaviti u stvarnosti glasi zašto bliskoistočne i zaljevske države ne žele pomoći susjedu u nevolji ? To je pravo pitanje,a ne zašto Mađari i drugi pomažu svog susjeda !?

  Kako postoje oni koji taj dio zaboravljaju red nam je navesti i da nas međunarodni zakon na to prisiljava. Konvencija o izbjeglicama govori da osoba stječe status izbjeglice samo ako stupi iz države u kojoj joj je život ugrožen na teritorij države u kojoj joj to nije bez prelaske preko trećih sigurnih zemalja. Po toj osnovi Ukrajinci imaju pravo na azil u Europskoj uniji za razliku od Sirijaca, Pakistanaca, Afganistanaca…

  Nakon ova dva razloga zašto primanje Ukrajinaca, a odbijanje Pakistanaca nije rasizam red je navesti treći. Taj treći razlog je da Ukrajinci traže azil u Europskoj uniji uz predočenje osobnih dokumenata. Za razliku od njih većina osoba iz Afrike i Azije traži azil bez ikakvih dokumenata s srceparajućim porukama.

  Ukratko odbiti osobu bez ikakvih dokumenata i primiti onu s dokumentima ne predstavlja rasizam nego zdrav razum. Hrvatska je imala priliku to naučiti s onim „jadnim” migrantom koji je bio izgubio nepostojeću kćer. Druga stvar je što mediji i režim ne žele da mi to pamtimo.

  To primanje stvarnih azilanata iz susjedne države danas „tiho” osuđuju zapadni mediji. Govoreći o izbjeglicama iz Ukrajine premijer Bugarske Kiril Petkov je izjavio ono što puno Europljana misli:

„Ovo nisu izbjeglice na koje smo naučeni. To su Europljani…Riječ je o inteligentnim, educiranim ljudima… Ovo nisu izbjeglice na koje smo bili naučeni, ljudi čije identitete ne znamo, ljudi s nepoznatom prošlošću koji su čak mogli biti teroristi. Drugim riječima niti jednu europsku državu nije strah ovih izbjeglica”.

  Po očekivanju ta izjava je bila napadnuta kao rasistička jer izbjeglica je izbjeglica bio on Europljanin, Afrikanac ili Azijat. Potom smo imali i cijeli tucet drugih izjava koje optužuju Europu za rasizam.

Kao primjer toga ćemo navesti Michelu Pugliese koja radi na primanju afričkih i azijskih migranata. Ona je navela u svojoj izjavi navodi da Europa nije iskazala takvu brigu za narod Jemena, Afganistana, Sirije… Ukratko za one koji su manje bijeli.

  Reuters je optužujući Europu za rasizam naveo izjavu sirijskog izbjeglice. On se u njoj pita zašto svi otvaraju vrata Ukrajincima dok sirijske izbjeglice već 10 godina žive u kampovima.

  Za kraj ćemo ponovno svim onim medijima i organizacijama koje govore o rasizmu mi navesti da nije rasizam primati osobe s dokumentima i odbijati one bez njih. Nije rasizam pomagati susjedu,a odbijati osobe s drugog kraja svijeta. To nije rasizam bez obzira na to što vi blebećete.