Pravo na azil u raznim državama

Strogo zakonski gledajući pravo na azil je regulirano Konvencijom o pravima izbjeglica iz 1951 godine i dodatnom protokolu iz 1967 godine kojeg je potpisalo sveukupno 146 država. Ovaj broj potpisnica nam ujedno govori kako veliki broj država nije potpisao Konvenciju o pravima izbjeglica i pretpostavljamo da nitko neće biti iznenađen ako ustvrdimo da se velika većina tih država nalazi na bliskom i srednjem istoku.

Ukratko države u kojima ne postoji pravo na azil su iste one iz kojih enormno veliki broj migranata dolazi u Europu. Osim država kao što su Sirija, Irak, Jordan, Pakistan i Bangladeš iz kojih veliki broj migranata dolazi na tom potpisu onih kod kojih ne postoji pravo na azil se nalaze Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Bahrein, Oman, Indija, Indonezija, Malezija, Burma, Tajland…..

Nakon što smo prošli države koje ne priznaju pravo na azil sada ćemo spomenuti one koji ga priznaju u skladu s duhom i slovom Konvencije o pravima izbjeglica. U članku 31 ove Konvencije je napisano:

„Potpisnice neće kažnjavati zbog ilegalnog ulaza na njen teritorij izbjeglice koji dolaze direktno s teritorija gdje je njihov život ugrožen”

pa u skladu s njom za nas posebno zanimljiva Turska praktički automatski dava status izbjeglice osobama iz Iraka i Sirije, ali ih odbija davati onima iz Afganistana i Pakistana. U skladu s tim velika većina onih koji danas pokušavaju probiti Tursko-Grčku granicu su osobe iz Pakistana i Afganistana koji nemaju pravo na azil u Turskoj. S druge strane Iračani i Sirijci su dobili azil pa ga ne žele izgubiti pokušavajući se probiti u Europu.

Praktički identičnu poziciju o pravu na azil imamo u Rusiji. Krajem 2017 godine u Rusiji su živjele 598 osoba kojima je priznat azil i 228.000 osoba koje svake godine trebaju obnavljati zahtjev za azil. Slično kao i Turska Rusija je 99 % azila dala stanovnicima susjedne države, u ovom slučaju Ukrajine dok su Sirijski građani dobili sveukupno 1317 privremenih azila. Tokom 2016 godine Rusija je odbila 97 % zahtjeva za trajnim azilom što posebno iritira takozvane humane zapadne nevladine udruge.

Posljednja od zanimljivijih država po pitanju azila je europska članica Mađarska. Ona se pridržava slova i duha Konvencije o pravima izbjeglica i njenog članka 31 pa stoga odbija primiti migrante pošto navodi da su svi oni tokom svog putovanja prošli kroz države (Turska, Grčka, Sirija i drugi) u kojima im život nije bio ugrožen pa stoga nemaju nikakvo pravo na azil. Bez obzira na sve proteste takozvanih humanističkih NGO koji pomažu migrante Mađarske je ostala pri svojoj poziciji što je u skladu s Konvencijom o izbjeglicama.

Za razliku od svih tih ovdje navedenih država kao i bezbroj drugih (na primjer Indija) s izuzetkom Mađarske druge članice Europske unije su odlučile bile praktički svima koji prođu granicu dati azil, bez obzira što je identitet osobe koja ga traži nepoznat. Tako se stvorila situacija tokom velike migrantske krize da 80 % migranata nije imalo nikakav dokumenat kojim bi potvrdili svoj identitet, ali su bez obzira na to dobili azil u Njemačkoj, Švicarskoj i drugim državama. Zbog toga možemo slobodno navesti da Europska unija krši Konvenciju o pravima izbjeglica pošto protivno toj konvenciji ona ne utvrđuje identitet onih kojima dava izbjeglički status,a potom i državljanstvo što je izazvalo opravdan bijes stanovnika Europe.