Sergej Šojgu

  Pitanje svih pitanja glasi da li je najmoćnija osoba u Rusiji Vladimir Putin ili Sergej Šojgu. Šojgua naši mediji rijetko spominju, a i kada se nađe u medijima to je bez razumjevanja njegove stvarne pozicije.

  Šojgu je neprekidno ministar u već 18 ruskih vlada. Prvi put je de facto postao ministar još u doba Ruske Sovjetske Federalne Socijalističke Republike. Drugim riječima on je sjeo u fotelju ministra još u proljeće 1991 godine i od tada se iz nje nije maknuo. To bi samo po sebi trebalo dati znak za obraćenje pažnje svima koji se bave Rusijom.

  Strogo pravno gledajući Šojgu je bio predsjednik Državnog komiteta za izvanredne situacije od 17.04.1991. U listopadu 1993 u Rusiji dolazi do političke krize koja završava odlukom predsjednika Jeljcina da pošalje tenkove na parlament. Nakon ovog događaja vjerojatno u znak zahvalnosti Jeljcin i formalno postavlja Šojgua za ministra. To je učinio davanjem ranga ministarstva Državnom komitetu za izvanredne situacije.

  U ljeto 1999 godine bolesni i omraženi Jeljcin donosi odluku o primopredaji vlasti Putinu. 10. kolovoza on postavlja Putina za premijera i govori kako bi ga volio vidjeti kao nasljednika na poziciji predsjednika. Jedna od najvažnijih osoba iza postavljanja Putina za predsjednika Rusije postaje Šojgu.

  On u razdoblju kolovoz-listopad 1999 godine osniva partiju Zajedništvo i postaje njen predsjednik. Riječ je o partiji stvorenoj za podršku Putinu koja na parlamentarnim izborima 19.12.1999 osvaja 23 % glasova. To joj je bilo dovoljno za drugo mjesto u novom parlamentu i poraz svih drugih nekomunističkih stranki u Rusiji.

  Na predsjedničkim izborima 2000 godine stranka Zajedništvo podržava Putina koji ostvaruje izbornu pobjedu. Ubrzo potom ova stranka se ujedinjuje s drugim strankama formirajući stranku „Jedinstvena Rusija”. Šojgu je jedan od tri predsjednika ove stranke do reizbora Putina na predsjedničkim izborima 2004 godine.

  Tijekom 2012 godine Putinov režim biva suočen s izbornom krizom. On je na izborima osvojio treći mandat,ali to je bilo popraćeno demonstracijama u prije svega Moskvi. Najveće demonstracije su izbile u svibnju 2012 tijekom Putinovog polaganje predsjedničke zakletve,a odgovor nije teško zamisliti. Šojgu je postao guverner Moskovske regije s ciljem njenog smirivanja.

  Kako se tijekom sljedećih mjeseci stanje smirilo Šojgu podnosi ostavku na ovu poziciju. Praktički istovremeno Putin ga nagrađuje položajem ministra obrane na kojemu Šojgu stoji i danas. Na tom položaju on uzdiže položaj armije u Rusiji istovremeno pojačavajući tamošnju vojnu stegu.

  Kao ministar Šojgu je radio i radi na modernizaciji ruske vojske. Direktno on promovira uvođenje najmodernijih tehnologija u rusku vojsku, stvaranje jedinice za kompjutersko ratovanje i formiranje zajedničkih zračnih i svemirskih vojnih snaga. Za običnog Rusa ministar obrane Šojgu koji želi izbjeći služenje u vojsci je katastrofa. On je katastrofa pošto 10 godina radi na zatvaranju svih rupa koje su omogućavale izbjegavanje služenja vojnog roka.

  Dobar dio razdoblja svoje karijere Šojgu je bio (i možda je) popularniji od Putina. Razlog za to se nalazi u prije svega njegovom direktnom pristupu običnim ljudima. Tijekom svojih intervencija u svojstvu ministra za izvanredne situacije on je razgovarao s ljudima na ulicama. Teško je zamisliti da Putin tako nešto učini.

  Bez obzira na sve ovdje rečeno ne smijemo zaboraviti na slučaj Brežnjeva. 1964 godine grupa sovjetskih dužnosnika je odlučila smjeniti Hruščova i postaviti Brežnjeva kojeg je lako kontrolirati. Nakon 15 godina vladavine i državne propagande Brežnjev je postao nedodirljiv !? Pitanje svih pitanja bi danas bilo da li je i Putin u sličnoj poziciji 2022 godine.