Solženjicin
Danas se obilježava godišnjica smrti najpoznatijeg sovjetskog disidenta Aleksandra Solženjicina. Ovaj ruski autor poznat prije svega po romanu “Jedan dan Ivana Denisoviča” i knjizi “Arhipelag Gulag” kojima je osudio Sovjetski komunistički režim, ali broj njegovih djela je bio puno veći od toga. 1974 godine je bio izbačen iz rodnog Sovjetskog Saveza nakon čega 20 godine živi u izgnanstvu. Prvo na zapadu, a nakon propasti komunizma i na istoku će Solženjicin biva hvaljen, ali ponekad i kritiziran zbog navodnog antisemitizma. Njegova posljednja knjiga “200 godina zajedno” iz 2002 godine je dala dodatnu municiju njegovim kritičarima, ali to je na kraju krajeva nevažno.
Aleksandar Solženjicin je bio bezbroj puta nagrađeni veliki pisac i borac protiv komunizma povodom čega na Hladna istina izlazimo s dijelom njegovih citata koji niti danas nisu izgubili na svojoj snazi.
Prvi od citata koje ćemo ovdje spomenuti je govor Aleksandra Solženjicina na Harvardu 1978 godine:
“…Nestanak hrabrosti možda je najupečatljivija značajka koju vanjski promatrač danas primjećuje na Zapadu. Zapadni svijet je izgubio svoju građansku hrabrost, i to cjeline i odvojeno, u svakoj zemlji, svakoj vladi, svakoj političkoj stranci i, naravno, Ujedinjenim narodima. Ovaj nestanak hrabrosti posebno je vidljiv među vladajućim i intelektualnim elitama, što stvara dojam gubitka hrabrosti čitavog društva. Mnogo je hrabrih pojedinaca, ali oni nemaju presudan utjecaj na javni život.
Politički i intelektualni funkcioneri iskazuju tu depresiju, pasivnost i zbunjenost u svojim postupcima i izjavama, a još više u svojim sebičnim obrazloženjima koliko je realno, razumno, intelektualno i čak moralno opravdano utemeljenje državnih politika na slabosti i kukavičluku. A pad hrabrosti, ponekad postizanje onoga što bi se moglo nazvati nedostatkom muškosti, ironično je naglašeno povremenim ispadima i nefleksibilnošću tih istih funkcionera kada se bave slabim vladama i sa zemljama koje nemaju podršku ili s onima koji očito ne mogu pružiti otpor. S druge strane oni ostanu bez riječi i u paralizi kada se bave moćnim osobama, moćnim vladama i opasnim snagama, s agresorima i međunarodnim teroristima.
Moramo li ovdje naglasiti da je pad hrabrosti od davnina smatran prvim simptomom kraja?”
Pri dobivanju Templeton nagrade u Londonu 1983 godine Solženjicin je održao drugi govor koji ovdje djelomično citiramo jer smatramo da je on aktualan i danas 37 godina nakon što je održan:
“Raspirivanje plamena mržnje postaje znak današnjeg slobodnog svijeta. Zapravo što su osobne slobode veće, što je veći stupanj prosperiteta to paradoksalno postaje veća i slijepa mržnja. Suvremeni razvijeni zapad na taj način svojim vlastitim primjerom pokazuje da ljudsko spasenje ne može biti pronađeno ni u bogatstvu materijalnih dobara, niti samo u zarađivanju novca….”
“….Suočeni s napadom svjetskog ateizma, vjernici su razdvojeni i često zbunjeni. Kršćanski ili postkršćanski svijet bi se trebao ugledati na primjer Dalekog Istoka. Nedavno sam imao priliku promatrati stanje u Slobodnoj Kini i u Japanu. Unatoč njihovim prividno manje jasno definiranim religijskim konceptima i unatoč istim neprikosnovenim “slobodama izbora” koja postoje na Zapadu, mlađa generacija i društvo u cjelini su sačuvali svoj moralni senzibilitet u većoj mjeri nego što je to na Zapada, a istovremeno su manje pogođeni destruktivnim duhom sekularizma.”