Reforme mirovina

  Praktički sve reforme mirovina provedene u Hrvatskoj i Europskoj uniji su bile protupravne. Kada govorimo protupravne ne osporavamo njihovu zakonitost pošto su one zakonite koliko su to bili Staljinovi ili Putinovi zakoni. U osnovi njihova zakonitost se temelji na autokratskom režimu u kojem nema trodiobe vlasti.

  Tijekom posljednjih 25-30 godina bilo je previše promjena mirovinskog sustava Hrvatske da bi ih svih naveli. Neupitno najvažnija od njih je bila djelomična privatizacija mirovina, stvaranje OMF-ova 2002. koje gotovo nitko ne želi. Vremenski posljednja mirovinska reforma je bio neuspio pokušaj Plenkovićeve vlade da nas prisili raditi do 67 godine života. Riječ je bila o pokušaju iz 2019. koji su sindikati skupljanjem potpisa za referendum uspjeli blokirati.

  Nakon našeg slučaja sada skačemo u Italiju koja 2012. reformira svoj mirovinski sustav. Riječ je bila o godini kada se Italija nalazila u ekonomskoj i financijskoj krizi pa ovisi u Europskoj uniji. U skladu s tim ona prisiljave Italiju da poveća godine za odlazak u mirovinu. Po zakonu iz 2012. muškarcima se povećavaju godine za odlazak u mirovinu s 65 na 67, a ženama s 62 na 67. Riječ je o reformi, krađi radnika koja se provodi u samo 7 godina.

  Poslije Italije idemo u Francusku koja prošle godine donosi zakon o mirovinskoj reformi, krađi. Riječ je o zakonu po kojemu se dob za umirovljenje diže s 62 na 64 godine u ponovno roku od 7 godina. Ujedno se navodi da radnici koji odlaze u mirovinu moraju imati minimalno 43 godine staža. Zakon je prošao uz protivljenje stanovnika zahvaljući francuskom autokratskom ustavu koji predsjedniku daje široke ovlasti.

  Od europskih država još ćemo spomenuti Španjolsku koja u skladu s europskim diktatom vrši dvije reforme. Prva reforma je ona iz 2011. kojom se naređuje radnicima da duže rade, da rade do 67 godina, a potom stiže ona iz 2023. Govorimo europski diktat pošto je uvjet za dobivanja novca za oporavak od korone bila mirovinska reforma.

  Nakon europskih primjera sada odlazimo u SAD koji svoju mirovinsku reformu provodi 1983 godine. Ulaskom Ronalda Reagana u Bijelu kuću 1981. na vlast dolazi državna frakcija koja želi reformirati mirovinski sustav.

  U svom prvom pokušaju reforme Reagan tijekom svibnja 1981. pokušava predsjedničkim zakonom smanjiti mirovine. Protiv tog zakona su se pobunili radnici i korporacije koje navode da one imaju ugovorne obveze prema zaposlenicima. Na kraju taj pokušaj Reagana propada jer svi zastupnici Senata bez obzira na stranku glasuju protiv njega.

  Iz toga neuspjeha je na kraju rođena američka mirovinska reforma. Riječ je o reformi izglasovanoj 1983. po kojoj radnici odlaze u mirovinu po navršenih 67 godina života. Za razliku od europskih protupravnih reformi američka se provela u skladu s zakonom. U prevodu tada izglasovana mirovinska reforma se ne tiče tadašnjih nego budućih radnika, onih rođenih nakon 1959.

  To predstavlja osnovnu razliku između zakonitosti i nezakonitosti mirovinskih reformi. Mirovinski sustav predstavlja ugovor između slabije (radnika) i jače (država) strane. Tim ugovorom se radnik obvezuje da će na primjer 35 godina davati svoj novac državi, a država da će ga financirati u starosti. Nakon što je država primala novac 5, 10 ili 20 godina ona nema prava mijenjati ugovor koji joj navodno ne odgovara. To je protuzakonito kao što bi bilo protuzakonito da jedna kompanija tako prevari drugu.

   Ukratko sve mirovinske reforme u koje dovode do smanjivanja mirovinskih prava radnika su realno protupravne. One su pravno zakonite u Europi jedino zbog toga što ih podržavaju svi organi vlasti, što po ovom pitanju nema trodiobe vlasti !?