Odlazak heretika

  Papa Franjo je neupitno bio dobar čovjek, humanist, ali za biti šef političke, korporativne ili vjerske zajednice to nije dovoljno. Franjo je ujedno po vlastitim riječima bio heretik, pa njegova smrt predstavlja i odlazak heretika.

  Mnogi od Vas će odmah sada ukazati da zbog dogme o nepogrešivosti papa ne može biti heretik. Tu griješite iz dva osnovna razloga. Prvi predstavlja da je papa Honorije I još davno proglašen heretikom. Iz toga dolaze dvije moguće interpretacije. Prvu predstavlja da su sve pape osim Honorija I nepogrešive ili da dogma o nepogrešivosti ne drži vodu.

  Jedan od 7 smrtnih grijeha je oholost što po papi Franji predstavlja samouzdizanje, preuzetnost, taštinu. Dogma o nepogrešivosti papa nastaje kada pape u Italiji gube svjetovnu vlast. Posljednji vladajući papa, Pio IX proglašava dogmu o nepogrešivosti u doba propasti Papinske države. Riječ je o dogmi koja predstavlja svu oholost i nemoćni bijes pape koji je izgubio svoju državu.

  Ovo nije priča o tom papi i ovoj dogmi nego samo objašnjenje da dogma o nepogrešivosti papa ne drži vodu. Ona je ne drži jer smo ranije imali papu heretika i jer je dogma nastali iz oholosti.

  Argentinac papa Franjo potiče iz Latinske amerike kao što smo mi u Hrvatskoj okruženi našom kulturom tako je on bio okružen svojom. Vladajuća možemo reći interpretacija ili dogma tamošnje crkve je teologija oslobađanja. Riječ je o teologiji koja poziva na socijalno osjetljivu, gotovo ljevičarsku crkvu. Najbolji primjer utjecaja ove teologije nam dolazi iz komunističke Nikaragve (1979.-1989.) gdje su 4 svećenika sjedila u vladi.

  Jedna od definicija teologije oslobođenja je populistička pobožnost pošto crkva preuzima vjerska uvjerenja običnih ljudi koji pate. Riječ je o uvjerenjima i populističkoj pobožnosti kojih se papa Franjo drži do kraja svog života. Najbolji primjer toga nam dolazi s skupa srednjeameričkih biskupa kada prvobitne zagovornike teologije oslobođenja naziva osobama koje su ukazale put crkvi.

  Ta papina uvjerenja su se praktički odmah po njegovom izboru našla u sukobu s dotadašnjim učenjima crkve. Razmišljanja Katoličke crkve kojom on predsjeda najbolje dokazuju riječi: „crkvena doktrina ne ovisi o duhu vremena, ali može evoluirati kroz vrijeme. Temelje Katoličke crkve predstavljaju Evanđelja, ali da li smo mi sve otkrili ? U to stvarno ne vjerujem”.

  To sve što smo do sada naveli ne čini papu Franju heretikom, ali ga čini opovrgavanje svete knjige Kršćanstva, Biblije. Prva knjiga Biblije, Knjiga Postanka nam govori:

  i reče Bog „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!”

  Te riječi iz Biblije su po papi Franji bile korištene za eksplataciju našeg planeta. To po njemu nije pravilna interpretacija Biblije. Dalje on navodi da iako su “Kršćani ponekad tako interpretirali Bibliju riječ je o pogrešci. Sada mi moramo snažno odbaciti tu interpretaciju da to što smo stvoreni na Božje sliku i što nam je dana vlast nad Zemljom opravdava apsolutnu dominaciju nad drugim stvorenjima”.

  Ukratko Biblija govori da su ljudi gospodari svih drugih stvorenja na Zemlji, a papa Franjo da ljudi nemaju apsolutnu dominaciju nad njima. To je hereza i papa Franjo je stoga heretik.

  U osnovi papa Franjo je prije svega bio glavni moralist, a tek potom šef Katoličke crkve. On je Crkvu pokušao modernizirati svjestan toga da modernizirane religije gube vjernike za razliku od onih koje se drže tradicionalnih učenja. To nisu naše riječi nego zaključak Europske unije !?

  Franjo je bio kao što to govori Plenković reformator Katoličke crkve. On je bio reformator, ali svi jako dobro znamo da reforme mogu ići na bolje i gore. Na žalost njegove reforme nisu bile na bolje jer je on htio kao humanist i heretik modernizirati crkvu što je dovelo do masivnog bjega iz nje.