Nogometni rasizam
Nogometni rasizam je ako ćemo vjerovati medijima obilježio ovogodišnje Europsko nogometno prvenstvo. Gledajući iz multikulturalne ideološke perspektive mi se s tim možemo složiti, ali gledajući iz životne NE.
O nogometnoj reprezentaciji Italije se pričalo još puno prije finala. Prvi put ako izuzmemo priču o društvenoj koheziji skupine se pričalo još nakon utakmice s Walesom. Tada je svima postalo očito da Italija nije izabrala stajalište o klečanju prije utakmice. Zbog toga se stvorila situacija u kojoj su klečali svi igrači Walesa i 5 igrača Italije. Njih 6 je odbilo klečiti protiv rasizma i za Black Lives Matter.
To je tada, a prije samog početka Europskog nogometnog prvenstva bio dio šire rasprave što ćemo sada preskočiti. Preskočiti ćemo to kako bi se bavili onim što je postalo stvarno važno, kako bi se bavili finalom.
Kada je postalo očito da će finalna utakmica završiti nerješeno engleski trener je odlučio povući svoje poteze. Taj njegov potez je istovremeno bio normalan i kontroverzan. On je bio normalan pošto je običaj prije izvođenja jedansteraca uvesti u igru specijaliste za njih. S druge strane on je kontroverzan jer je izvršio zamjene u cilju promocije multikulturalizma. Cilj Garetha Southgate-a je bio da pobjednički gol da Englez afričkog porjekla što mu se odbilo u glavu.
Dok se izvlačenje iz igre iskusnog crnog braniča Kyle-a Walkera moglo opravdati ono Jordana Hendersona nije. Riječ je o igraču starom 31 godinu koji je bio najbolji Engleski igrač 2020 godine. Izvlačenje iz igre Hendersona i postavljanje na njegovo mjesto Jadona Sancha starog 21 godina nije imalo nogometnog smisla. Oba igrača na istoj poziciji,a Henderson ima 8 godina više reprezentativnog iskustva.
Ukratko penale za Englesku su pucala dva autohtona Engleza stara 28 godina i 3 Engleza afričkih korjena. Najstariji od te trojice ima 23 godine dok druga dvojica imaju 21 i 19 godina. S druge strane najmlađi igrač Italije koji je pucao penal je imao 27 godina. Riječ je o Bernardeschiju koji je igrao još na svjetskom prvenstvu 2014 godine !?
Ukratko prioritet Engleske reprezentacije nije bila postati prvak Europe nego promocija multikulturalizma pa su izgubili. Reakcije navijača nije bilo teško predvidjeti. Oni su počeli rasistički vrijeđati crne mlade igrače Engleske koji su promašili penale. Navijači bi bilo pametnije da su počeli vrijeđati vodstvo svoje reprezentacije jer su oni krivi za svoju situaciju. Boja igrača u ovome nije bila važna. Važna je bilo da su oni bili premladi za pucati penale na finalu Europskog prvenstva u nogometu.
Jednostavno Engleska se kladila na pobjedu multikulturalnog tima kako bi promovirala takvo društvo. Kada je izgubila došlo je do očekivane reakcije pa se stoga krivci nalaze u središtu njihove nogometne organizacije.
Normalno krivci se ne mogu nalaziti samo u Engleskoj nego oni moraju biti i u Italiji. Još prije samog početka prvenstva multikulturalna Francuska je bila protestirala protiv nogometne reprezentacije Italije. Protestirala pošto su njeni igrači bili previše bijeli. Nakon finala tu se pojavio i časopis The Economist koji kritizira rasistički izgled talijanske reprezentacije. U tekstu on navodi kako svi znamo da raznolikost predstavlja snagu pa mu vjerojatno nije jasno kako je Italija pobjedila ? Ukratko tekst se svodi na kritiziranje „rasističkog” talijanskog zakona o državljanstvu koji ga navodno ne dava migrantima.
Ukratko iz Engleske perspektive za događaje na finalnoj utakmici su svi krivi osim vrha Engleske reprezentacije. Za njih su krivi rasistička Talijanska nogometna reprezentacija i rasistički engleski navijači. Englezi u tome zaboravljaju da multikulturalizam ne predstavlja samo slavljenje zajedničkog života bijelaca i crnaca. Oni zaboravljaju da postoji i žuta rasa čiji niti jedan predstavnik nije igrao za Englesku. To predstavlja dokaz engleskog rasizma !?