Nixon

Danas kada živimo u začetku novog, Orwellovog svijeta polako nestaje važnost pitanja što je laž, a što istina jer više niti ne postoje laž i istina. Jedino što danas postoji je ono što režim dopušta i ono što režim nedopušta. Rubicon smo po pitanju liberalne demokracije službeno prošle ovaj tjedan pa je red da se sjetimo prvo prošlosti,a potom sutra govorimo o sadašnjosti i budućnosti.

Službeni mit o zapadnoj slobodi medija započinje s Watergate aferom koja završava smjenom Nixona i možemo to slobodno reći državnim udarom u SAD 1974 godine. To je u stvarnosti bila priča o Richardu Nixonu i dubokoj državi,a nikako ne o slobodi medija kako je to bilo prikazivano.

Na izborima za Kongres 1946 godine nitko se u Kaliforniji nije usudio kandidirati na listi Republikanske stranke pa su stoga kao kandidati stavila Nixona koji pobjeđuje. Kada 6 godina kasnije general Eisenhower postaje kandidati za predsjednika on bira Nixona kao svog potpredsjednika s ciljem osvajanja 55 elektorskih glasova Kalifornije. Na kraju Nixon gubi predsjedničke izbore od Kennedija 1960 godine u za to doba s minimalnom razlikom koju odbija osporavati na sudu.

Republikanska stranka 1966 godine donosi odluku da George Romney treba biti njihov kandidat za predsjednika na izborima 1968, ali birači ove stranke izabiru Nixona koji potom pobjeđuje na izborima s porukom “Mir u Vijetnamu”. U svojstvu predsjednika Nixon završava rat u Vijetnamu, sklapa dogovor s Kinom, vrši puč u Čileu i započinje detant s Sovjetskim Savezom. To sve dovodi do najuvjerljivije izborne pobjede u povijesti SAD-a kada 1972 godine on pobjeđuje u 49 saveznih država.

Bez obzira na sve svoje uspjehe Nixon je imao problema s samopouzdanjem smatrajući da duboka država radi protiv njega. Razloge za takvo razmišljanje su bili događaj iz 1952 kada je jedva ostao kandidat za potpredsjednika i poraz od Kennedija 1960 kao i drugi manje znani incidenti. Tijekom izborne 1972 godine osobe vezane s njim će izvršiti provalu u zgradu Watergate gdje se nalazi sjedište Demokratske stranke kako bi postavili špijunske uređaje što će on pokušat sakrit.

Službena priča nam govori da su “junački novinari” Bob Woodward i Carl Bernstein otkrili što se događa i u skladu s zapadnom slobodom medija napisali novinarski tekst koji je doveo do smjene Nixona. Taj zapadni medijski mit iz 1973 godine biva uništen 2005 godine kada u javnost izlazi da je podatke novinarima dao de facto šef FBI-ja Mark Felt. Istovremeno “junački novinar” kojemu šef FBI-ja dava dokumente je 1970 godine bio pomoćnik glavnog zapovjednika američke mornarice kojeg je on upoznao u Bijeloj kući.

Rušenje Nixona realno gledajući samo po sebi nije bilo dovoljno pošto nakon njegove smjene novi predsjednik postaje njegov zamjenik Spiro Agnew što je bilo isto tako neprihvatljivo kao što bi bila smjena Trumpa nakon čega Pence postaje predsjednik. Praktički istovremeno s istragom protiv Nixona počela je i ona protiv Agnewa koja završava njegovom ostavkom u listopadu 1973 godine.

Sljedeći u američkoj liniji nasljeđivanja predsjednika je bio Carl Albert predsjednik Zastupničkog doma SAD-a, ali on biva nagovoren da odustane od pozicije predsjednika i prepusti ju Gerald Fordu. To je učinjeno na način da je prvi put u povijesti SAD-a parlament svojim glasovanjem izabrao osobu koja će biti potpredsjednik i kasnije nakon Nixonove ostavke predsjednik. Do tada se u američkoj demokraciji smatralo da samo građani imaju pravo izabrati predsjednika kojeg u slučaju smrti (ili ostavke) nasljeđuje na izborima izabrani potpredsjednik i ako njega nema predsjednik Zastupničkog doma.

5 1 vote
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
1 Comment
najstarije
najnovije najviše glasova
Inline Feedbacks
View all comments
trackback
12 dani prije

[…] Priča o američkom javnom dugu započinje u doba obaranja Nixona. Te 1974 godine američki javni dug iznosi samo 31 % BDP-a i SAD je neto kreditor svijeta. Tijekom […]

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina