Liberalna nedemokracija
Liberalna nedemokracija je pravo ime sistema u kojemu mi živimo. Formalno govoreći mi živimo u demokratskom sustava, ali pri navođenju toga ne smijemo zaboraviti da su komunističke države sebi pridavale pojam demokratska republika. Jedan od najboljih primjera za to nam je nekadašnja Istočna Njemačka čije puno ime je bilo Njemačka demokratska republika.
Wolfgang Schauble koji je u doba eurokrize bio ministar financija Njemačke, a sada je tamošnji predsjednik parlamenta je najbolje definirao europsku demokraciju riječima “izbori ne mijenjaju ništa“. U određenom smislu s njim se slaže i sada već bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker (slika) koji je nakon Brexit zabranio referendume o Europskoj uniji,a daleko nisu niti ostali.
Oni nisu niti približno jedini koji su proteklih godina davali slične izjave pošto imamo predsjednika Italije koji upozorava stranke koje su osvojile 69 % glasova na izborima da ne ugrožavaju članstvo Italije u Europskoj uniji i ured Angele Merkel koji se hvali izvedenim pučevima. U određenom slučaju osnova tog nedemokratskog liberalizma se nalazi u Europskom ustavu koji su građani na referendumu 2005 godine odbili. Arogantni Valery Giscard d’Estaing predsjednik Konvencije o budućnosti Europe je prije potpisivanja Lisabonskog ugovor 2007 godine izjavio da između njega i ustava koji su građani odbacili nema nikakve razlike čime je sve o demokraciji rečeno.
Službena priča koja nam se nameće putem medija bi glasila da referendumi kao ovaj o europskom ustavu predstavljaju užasnu ideju. Po toj priči kompleksne političke odluke se ne mogu donijeti na referendumu gdje se glasa samo Za ili Protiv i da glasači nemaju znanja za glasovati o takvim pitanjima. Jednostavno po toj verziji samo nedemokratske liberalna elita ima pravo donositi odluke.
Ta službena priča, ta ideologija sveznajuće elite i glupog naroda pada u vodu tokom prvog susreta s realnošću. Kada su pitali Francuze zašto su glasovali protiv Europskog ustava njih 52 % je izjavilo zbog pada životnog standarda,a 40 % je izjavilo da je ustav preliberalan. Složiti ćemo se da su razlozi bili više nego razumni, a slično možemo reći i o Brexit referendumu. 49 % građana koji su glasovali za Brexit su to učinili jer žele da se odluke donose u Londonu, a ne u nedemokratskim internacionalnim organizacijama. 33 % onih koji su glasovali za Brexit tvrde da su to učinili kako bi se migracije stavile pod kontrolu dok je njih 13 % učinilo znajući da će EU u budućnosti jačati svoje moći na uštrb članica čemu se oni protive.
Zbog svih tih događaja Yascha Mounk tvrdi da je politički sustav Europske unije u stvarno nedemokratski liberalizam i u tom on nije niti približno jedini. Po Kishore Mahbubaniju bivšem predsjedniku Savjeta sigurnosti Ujedinjenih Naroda osnovni zapadni problem nije stanje demokracije nego sljepoća libelnih utvrda koje ne mogu zamisliti da su oni dio problema, a ne dio rješenja. Oni ne preuzimaju na sebe odgovornost zašto se toliko normalnih stanovnika Amerike i Europe protivi njihovim elitističkim vizijama globalizacije i multikulturalizma. Elita uživa u bogatstvu koje im je donijela globalizacija dok istovremeno ignorira promjene koje su nametnute običnim stanovnicima.
Ta liberalna elita je ipak svjesna protivljenja građana zbog toga je limitirana, da ne kažemo ovdje ukinuta demokracija. Oni se nadaju, oni sami sebe lažu da će im sljedeća generacija koju educiraju biti više naklonjena. U tome su djelomično u pravu, ali istovremeno zaboravljaju da su ti mladi proizvod edukacijskog sustava bez životnog iskustva. Njemački studenti su 30tih godina entuzijastički podržavali Hitlera, mladi Poljaci se danas vatreno protive multikulturalizmu i globalizaciji tako da vjerovanje u novu drugačiji generaciju predstavlja primjer elite koja sama sebi laže. Učenici i studenti uvijek vjeruju u ono što vlada propovjeda sve dok ne dođe do dodira s stvarnošću, dok se ne ožene ili počnu raditi, dok ne dođu do dodira s stvarnim životom