Europska borba protiv diskriminacije

  Još prije četvrt stoljeća je Europska komisija zamislila zakon protiv svih vrsta diskriminacije. Njime je trebala početi Europska borba protiv diskriminacije, ali zakon na sreću autohtonih Europljana nije nikada zaživio.

  Priča o ovom europskom zakonu započinje 01.05.1999. stupanjem na snagu Sporazuma iz Amsterdama kojim se promjenio de facto Ustav EU. Nakon stupanja na snagu ovog sporazuma doneseno je nekoliko europskih zakona protiv diskriminacije, a onda je povučena ručna.

  Službena pozicija Njemačke 2008. je bila apsolutno protivljenje novim zakonima protiv diskriminacije. Te godine Berlin poručuje Europskoj komisiji da je samo 2006. potvrdio 4 europska zakona protiv diskriminacije i da treba stati na loptu. Tim do tada donesenim zakonima je bila zabranjena radna diskriminacija na osnovu spola i rase.

  Europska unija je 2008. htjela te zakone prošiti zabranom diskriminacije na temelju vjere, seksualne orjentacije, godina starosti i invaliditeta. Pozicija Europske komisije je tada i danas bila da se europskim zakonom moraju zabraniti sve moguće (i nemoguće?) vrste diskriminacije. Njemačka je na to uložila veto, a potom ulaže veto i na zabranu diskriminacije invalida.

  Takozvane nevladine organizacije se nisu pomirile s tim nego zajedno s EU nastavljaju lobirati donošenje ovog zakona. Zbog toga sada skačemo u 2015. kada one sve jače pritišću Njemačku da promjeni stajalište. U svojim nastupima tvrde, viču da po europskim zakonima LGBT osobama može biti zabranjen smještaj u hotelu ili se muslimanima može odbiti dati stan u najam zbog njihove vjere.

  Te organizacije su u svojim nastupima, pritiscima lagali da samo Njemačka stoji na putu ovog zakona. Govorimo lagali pošto po ovom pitanju svaka država ima pravo veta,a na primjer Orbanova Mađarska za to nikada ne bi glasovala. Njihov cilj je bio da Njemačka glasa Za i potom lobira prisiljava druge članice da podrže zakon.

  Sada „skačemo” na 19.04.2023. kada Europski parlament svojom rezolucijom ultimativno zahtjeva donošenje antidiskriminativnog zakona. Riječ je o onom isto europskom zakonu o kojemu se priča od 2000., a pokušava ga se izglasovati od 2008.

  U parlamentarnoj rezoluciji se priznaje da Vijeće EU/Predsjedništvo EU blokira ovaj zakon već 15 godina. Konkretno se govori da neke članice sve to vrijeme blokiraju zakon pa se traži ukidanje nužnog jednoglasja kod donošenja ovog zakona.

  Članice Europske unije naravno nisu prihvatile rezoluciju Parlamenta jer bi njim izgubili još koji dio svojih ovlasti. Kako sada nakon već 17 godina konkretnih pokušaja donošenja ovog europskog zakona on nije donesen Europska komisija odlučuje od njega odustati. Ona je u svoj svojoj „mudrosti” odlučila 11.02.2025. povući prijedlog ovog europskog zakona iz zakonodavne procedure.

  U objašnjenju povlačenja zakona se navodi da se svim njegovim predloženim verzijama protive Njemačka, Italija i Češka. One mu se formalno protive zbog troškova koje bi države snosile njegovim stupanjem na snagu.

  Sigurno se sada pitate što to sve znači za nas ? To znači da će svaka članica EU samostalno donositi zakone o borbi protiv diskriminacije. Drugim riječima neće postojati zakon koji će ovo pitanje rješavati na europskom nivou.

  U prevodu ako Hrvatska donesene neki suludi zakon protiv diskriminacije kriv će biti stanovnik Banskih dvora, a ne Brisela !?