Dužnička unija
Prije nego što počnemo govoriti o javnim financijama red je podsjetiti se strukture svjetskog financijskog sustava što malo tko osim ekonomista u stvarnosti zna.
Središnja banka je središnja monetarna ustanova u nekoj državi koja ima monopol emisije novca i vrijednosnih papira. Zadaće središnjih banaka od 1945 godine do danas su promjenile pa ih ovdje nema smisla navoditi.
Hrvatska narodna banka je središnja banka Republike Hrvatske što njenog guvernera Borisa Vujčića čini neupitno financijski najvažnijom osobom u Hrvatskoj. Kako se Hrvatska priprema na ulazak u eurozonu bez obzira na mišljenje njenih građana iznad HNB i Vujčića stoje Europska centralna banka i Christine Lagarde. Status Lagarde u svijetu je identičan statusu Jerome Powell guvernera američkog FED-a, Haruhiko Koruda guvernera Centralne banke Japana i Yi Gang-a guvernera Narodne banke Kine.
Ono što osobe koje se ne bave ekonomijom ili financijama ne znaju je da se iznad svih tih središnjih banaka nalazi Bank for International Settlements (BIS) koja se neslužbeno naziva središnja banka središnjih banaka.
Prošlog mjeseca u priličnoj tišini medija je prošla duža izjava za medije Williama Whitea, bivšeg glavnog ekonomista BIS-a i bivšeg direktora ekonomskog komiteta OECD-a. Riječ je o čovjeku koji je bio prvi upozoravao na financijski kolaps 2008, ali nitko ga nije bio slušao iako su držeći se pravila trebali promjeniti svoje politike nakon njegovog upozorenja.
Danas 12 godina kasnije u davajući interview švicarskim novinama White upozorava o neodrživosti javnog duga zbog korona virus pandemije i potrebi njegovog oprosta. Danas ovaj bivši dužnosnik koji je praktički 50 godina radio za središnje banke (uračunat i BIS) tvrdi da je sve što se radilo u posljednjih 30 godina bilo pogrešno.
Govoreći o prije svega američkog financijsko-ekonomskoj politici (iako se tiče i europske) on navodi kako su u cilju poticanja gospodarske aktivnosti kamatne stope bile preniske previše vremena. To je rezultiralo s kućanstvima koja uzimaju kredite za potrošnju, a korporacije da ih uzimaju za kupovinu vlastitih dionica. To je rezultiralo nastankom velikog duga i nestabilnosti financijskog sustava za čiji nastanak su direktno odgovorne središnje banke.
Tokom 2008 godine kada je došlo do financijskog kolapsa dug kućanstava, država i korporacija zajedno je iznosio 280 % BDP-a,a danas on iznosi 330 % BDP-a. Još tome trebamo dodati da je većina ovog duga niske BBB kvalitete pa bi ga gotovo mogli nazvati smećem. Na pitanje kako se izvući iz svog tog duga White je odgovorio njegovim brisanjem ili višim stopama inflacije pri čemu je ovo drugo teže izvesti zbog današnjeg globaliziranog svijeta.
Te riječi Williama White-a bivšeg djelatnika Središnje banke Velike Britanije, guvernera Središnje banka Kanade, glavnog ekonomiste BIS-a i direktora ekonomskog komiteta OECD-a su izazvale reakcije u financijskog zajednici koje se nisu mogle prešutjeti. Prvo ih je Europska unija odlučila ignorirati, ali je nakon gotovo 2 tjedna bila prisiljena izaći s svojim službenim stajalištem. Njega je pustio u javnost europski komesar za gospodarstvo Paolo Gentiloni koji izjavljuje:„U Europskoj uniji dug NE može biti oprošten. Promjeniti ćemo financijska pravila Unije, ali javni dug ne može biti oprošten”.
Formalno govoreći Gentiloni je odgovorao na zahtjev stranke 5 stelle za oprost javnog duga, ali u stvarnosti on je odgovorao Williamu White-u.