Dogovor

  Po očekivanju Velika Britanija i Europska unija su u posljednji trenutak postigli dogovor o svojim budućim odnosima. Isto tako po očekivanju dogovor o najkontroverznijim temama u stvarnosti nije postignut, ali je dogovor ipak potpisan da se sačuva privid kako je sve Ok.

  Nakon Brexit referenduma kojim su građani Velike Britanije 2016 izabrali napustiti Europsku uniju bilo je potrebno održati još dva kvazireferenduma da bi to postalo stvarnost 1 veljače 2020 godine. To je bio datum formalnog britanskog napuštanja Unije nakon čega je početo teći rok do 31.12.2020 za dogovor kojim bi se regulirali budući međusobni odnosi.

  Već smo u rujnu 2020 godine nakon 7 rundi pregovora znali da osnovni problem za budućnost odnosa čine navodno ribarstvo i državna potpora tvrtki. To je ujedno bilo doba kada su mediji vršili paniku da dogovor neće biti postignut zbog gospodarski potpuno nevažnog ribarstva. U određenom smislu riječ je bila o medijskom pristupu na London da dopusti praktički neograničen izlov ribe u svom moru ribaricama članica Europske unije.

  Po dogovoru koji je postignut prije par dana i koji će 30 prosinca biti potvrđen u britanskom parlamentu britanski ribari će imati pravo na 50 % ribe iz britanskog mora, dok će pravo ulova na drugih 50 % imati članice Europske unije. Riječ je o povećavanju prava ulova za britanske ribarice od 25 % pošto su ranije ribarice drugih članica Unije lovile 60 % svog ulova u britanskim vodama. U svojem PR-u britanska vlada pokušava sakriti tu podjelu 50:50 navodeći samo da je kvota za britanske ribare uvećana za 25 % prikrivajući tako stvarno stanje. Nužno je ovdje navesti da pregovori po ovom pitanje time nisu završeni nego se oni nastavljaju do 30 lipnja 2026 kada će biti sklopljen novi, trajni (?) dogovor o ribarstvu u britanskim vodama. Britanski ribari su po očekivanju dogovor koji će biti na snazi između 01.01.2021 i 30.06.2026 nazvali izdajom.

  Drugi veliki sukob u sklapanju dogovora Europska unija – Velika Britanija se ticao državnih subvencija tvrtkama. Ultimativna pozicija Europske unije je bila „Velika Britanija ne može davati državnu pomoć svojim tvrtkama bez blagoslova, bez kontrole Europske unije” na što je Velika Britanija odgovarala „neovisna država može raditi što želi”. Postignuti dogovor po ovom pitanju nam govori da obje strane će imati vlastite zakone o državnoj pomoći tvrtkama. Sve državne subvencije će biti javno prikazane i ako netko smatra da je tvrtka dobila nelegalne subvencije koje su protivne poštenoj tržišnoj utakmici ona će imati priliku pokrenuti sudski slučaj. U slučaju da je britanska tvrtka dobila nelegalnu subvenciju tužba će se voditi pred britanskim sudom, a ako je nelegalnu subvenciju dobila tvrtka iz Europske unije tužba će se voditi pred njenim sudom.

  U određenom smislu kao što ribarski dogovor predstavlja poraz Velike Britanije tako dogovor o državnoj pomoći predstavlja poraz Europske unije. Da ta britanska pobjeda ne bi bila potpuna Velika Britanija je bila nužna potpisati sporazum koji navodi kako neće doći do snižavanja radnih prava kako bi se postigla tržišna prednost od čega je navodno strahovala Europska unija. Buduće razgovore, svađe o ovom pitanju će presuđivati komitet navodnih stručnjaka.

  To bi bio u najkraćim rečeno dogovor Velike Britanije i Europske unije o najkontroverznijim temama. Sve ostalo je već davno bilo jasno pa smo svi znali da će biti riječ o bescarinskom, beskvotnom sporazumu kojim je zatvorena sloboda kretanja radnika između EU članica i Velike Britanije. Inače riječ je o tipičnom europskom sporazumu kojega po riječima eurokrata praktički nitko neće pročitati pošto je napisan na 2.000 stranica. Sigurni smo da se u ovom sporazumu kao i u bezbroj drugih europskih sporazuma nalaze bezbrojna iznenađenja koje će pravnici sljedećih godina najčudnijim intepretacijama iskorištavati, ali to je sudbina baš svih europskih sporazuma.