Čestit Božić

  Božić je kršćanski blagdan kojim se obilježava rođenje Isusa Krista. Iako se formalno Božić obilježava još od vremena prvog kršćanskog cara Konstantina Velikog iz povjesnih arhiva se zna da su ga tada proganjani kršćani slavili još krajem drugog stoljeća.

  Počevši od 19 stoljeća i stvaranja prvih konzumerističkih društava nekadašnje slavljenje Isusova rođenja se pretvorilo u festival kupovine i prodaje pre čemu se vrlo često gubio smisao ovoj vjerskog praznika o čemu je govorio i papa Franjo:

„Po uzoru na pastire i mi se u duhu zaputimo prema Betlehemu gdje je Marija donijela na svijet Djetešce u jednoj štali „jer – kaže još sveti Luka – za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (2, 7). Rođenje Kristovo je postao univerzalni blagdan, pa i oni koji ne vjeruju ne mogu odoljeti draži i ljepoti toga slavlja. Kršćanin, međutim, zna da je Rođenje Gospodinovo presudan događaj, neprolazni oganj koji je Bog zapalio u svijetu, i ne smije ga se brkati s površnim stvarima. Važno je da se ne svede na puku sentimentalnu ili konzumerističku proslavu. Prošle sam nedjelje skrenuo pažnju na taj problem, ističući da nam je konzumerizam oteo Božić. Ne: Božić se ne smije svesti na čisto sentimentalnu ili konzumerističku proslavu, bogatu darovima i dobrim željama, ali siromašnu kršćanskom vjerom, ali siromašnu također čovjekoljubljem. Zato je nužno suzbiti stanoviti svjetovni mentalitet, nesposoban shvatiti žarkim sjajem obasjanu srž naše vjere, a to je: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“ (Iv 1, 14). I to je srž Božića, štoviše, to je istina Božića; nema druge.

  Božić nas poziva da razmišljamo, s jedne strane, o dramatičnosti povijesti, u kojoj ljudi, ranjeni grijehom, neprestano tragaju za istinom, za milosrđem, za otkupljenjem; a, s druge strane, o dobroti Boga koji nam je došao ususret da nam saopći Istinu koja spašava i da nas učini dionicima svojega prijateljstva i svojega života. I taj dar milosti: to je čista milost, bez naše zasluge. Jedan sveti otac kaže: „Gdje god da pogledaš, ovdje ili ondje, bilo gdje, traži zaslugu i nećeš naći ništa drugo doli milosti“. Sve je milost, dar milosti. A taj dar milosti primamo po jednostavnosti i čovjekoljubivosti Božića i on može ukloniti iz naših srca i naših umova pesimizam, koji se danas još više proširio zbog pandemije. Možemo prevladati taj uznemirujući osjećaj izgubljenosti, ne dopustiti da nas svladaju porazi i neuspjesi, u ponovno otkrivenoj svijesti da je to skromno i siromašno Dijete, skriveno i bespomoćno, sâm Bog, koji je radi nas postao čovjekom. Drugi vatikanski sabor, u poznatom odlomku iz konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu, govori nam da se ovaj događaj tiče svakoga od nas. „Svojim se… utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom“. „Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu“ (past. konst. Gaudium et spes, 22). Isus se, međutim, rodio kao Isus prije dvije tisuće godina i tiče li se to uopće mene? – Da, tiče se i tebe i mene, svakoga od nas. Isus je jedan od nas: Bog je, u Isusu, jedan od nas.”