Armenska kriza

  Vojnim porazom Armenije u ratu s Azerbejdžanom dobar dio Nagorno Karabakha je prešao u ruke pobjednika stvarajući tako političku krizu u Erevanu kojoj nitko ne vidi kraja.

  U svibnju 2018 godine aktivisti povezani s Nikolom Pašinjanom su uspjeli u događanju naroda oboriti armensku vladu čime je on postao novi premijer Armenije. Formalna pozicija novoformirane vlade koja će uskoro na izborima ostvariti potpunu pobjedu je bila borba protiv korupcije i da sve ono što su prethodnici radili nije bilo ispravno.

  Držeći se tih pozicija ministar obrane Pašinjanove vlade je 29 ožujka 2019 godine u New York-u izjavio da vlada odustaje od pozicija prethodne vlade koja je prihvatila povratak okupiranih teritorija Azerbejdžanu u zamjenu za mir. Nakon te izjave stigla je i ona samog Pašinjana koji u kolovozu 2019 verbalno proglašava Armensku aneksiju Nagorno Karabkha na što će 2020 Azerbejdžan uz pomoć Turske odgovoriti vojnim napadom.

  Danas Nikol Pašinjan i Armenija plaćaju cijene tih riječi i prije svega tog vojnog poraza. Ministar obrane je ubrzo po porazu podnio ostavku što premijer nije popratio svojom ostavkom tako da danas Armenija živi u političkoj paralizi.

  Opozicija je počevši još od studenog 2020 počela organizirati demonstracije protiv vlade koja je izgubila rat, ali njima se ništa u državi nije promjenilo. Čak je i proboj demonstranata u parlament ostao bez političkih posljedica,a razlog za to možemo naći u mirovnom sporazumu koji su po završetku rata potpisali Armenija i Azerbejdžan.

  U njemu se navodi da će dvije države trebati odrediti kojim točno mjestima prolazi internacionalna granica između ove dvije države, otvoriti transportne ruta preko Armenskog teritorija između Azerbejdžana i Turske (kao i Nahedževana) i na kraju postići dogovor oko ostatka Nagorno Karabakha koji je još pod lokalnih Armenaca. To sve predstavlja otrovnu pilulu za onog tko upravlja Armenijom pa ju stoga opozicija ne želi popiti.

  Zbog ona znači viče protiv premijera dok istovremeno ne želi toliko jako vikati da bi ga stvarno oborila. U skladu s tim ispitivanja javnog mijenja nam ukazuju da je Nikol Pašinjan koji je izgubio rat danas popularniji od onih koji vode demonstracije. Složiti ćemo se da je teško naći nekog manje karizmatičnog od političkog lidera koji je izgubio teritorij, ali oni su u tome uspjeli.

  Na ispitivanju javnog mijenja Armenci su bili upitani da daju ocjenu svojim političkim liderima. Nikol Pašinjan je bio dobio ocjenu 2.8, bivši predsjednik Robert Kočarjan je bio dobio 2.0, bivši predsjednik Serž Sargsjan 1.7, a vođa opozicije Vazgen Manukjan samo 1.6. Ukratko Pašinjan ima najveću podršku pa stoga stvarno on nema nikakvih razloga za podnošenje ostavke čemu možemo dodati kako posjeduje i 2/3 većinu u parlamentu.

  Jednostavno u Armenije po našem očekivanju ne vlada mržnja prema Pašinjanu pošto ako ništa drugo glasači vrlo dobro znaju da su 2018 dali njemu podršku. Čak 70.4 % glasača je vjerovalo u poruke današnjeg premijera i to da će im on donijeti bolje sutra, a kada im nije to donio nego noćnu moru ono početno oduševljenje se preobratilo u potpunu apatiju koja omogućava premijeru da i dalje ostane na vlasti.

  Ta apatija na kraju je prerasla u političku paralizu ili ako ništa folklor koji će kako trenutačno izgledati trajati sve do kraja 2022 godine i regularnih parlamentarnih izbora u Armeniji. Čak niti pitanje nestalih Armenaca koje su zarobili Azerbejdžanci ne može probiti ovu paralizu bez obzira na to što su se i Ujedinjeni narodi zabrinuli za njihovu sudbinu.