Američki odlazak
Ove godine se dovršava razdoblje američkih okupacionih operacija na bliskom i srednjem istoku. Američki odlazak još u doba Bidena započinje a Afganistanom,a ove godine se završava s Sirijom i Irakom.
U odgovoru na napade 11.09.2001. koje su organizirali islamski teroristi iz Afganistana SAD 2001. vrši invaziju i okupaciju ove države. Kako novom gospodaru nije odgovarala osoba koja bi u Kabulu svojom glavom razmišljala namjesto povratka kralja na vlast, amerikanci instaliraju pa reći ćemo kvislinga.
Stabilnost tog režima bez legitimiteta se najbolje vidjela 2021. kada predsjednik Biden naređuje povlačenje američkih snaga. Vlada koju su tamo instalirala nije preživjela niti jedan dan što rezultira paničnim bijegom tamošnjih izdajnika. Sve u svemu zajedno s američkim vojnicima bježi 200 000 Afganistanaca čime ta priča završava.
Nakon okupacije Afganistana red 2003. dolazi na naftom bogati Irak koji se tada nalazi već 12 godina pod sankcijama. Pod lažnim razlozima SAD 20.03.2003. započinje invaziju i ubrzo potom okupira cijelu osiromašenu državu.
Priča o Iraku se radikalno razlikuje od afganistanske pošto je on umjetna država različitih naroda, vjera. Do američke invazije njome vladaju arapski suniti koji su tamošnja manjina. Dvotrećinsku većinu stanovnika čine arapski šijiti, nakon čega slijede arapski suniti i na kraju sunitski Kurdi.
To znači da su se nakon američke okupacije ove tri nacionalno-vjerske duboko podjeljene zajednice natjecale za utjecaj. To natjecanje se vršilo ili rektalnim alpinizmom ili pokazivanjem svoje stvarne snage.
Arapski suniti svjesni svog gubitka moći pokreću nekoliko velikih pobuna protiv SAD i iračke kvislinške vlade koje šokiraju zapad. Najveći šok je neupitno stvorila velika sunitska ekstremistička pobuna 2014. kada oni osvajaju drugi najveći irački grad Mosul i pokušavaju osvojiti Bagdad. Njihov napad je zaustavljen polovicom godine, a potom su 3 godine američko-iračke trupe potiskivale sunitske ekstremiste.
Formalno govoreći Irak je sada već odavno neovisna država s vlastitom izabranom vladom. To je formalno, a u stvarnosti tu vladu do 30.09.2026. podržavaju tamošnje malobrojne američke snage. Njihov odlazak predstavlja novi početak Iraka koji je sada za razliku od početka američke invazije 2003. saveznik Irana.
Činjenicu da dvijetrećine stanovnika čine šijiti i posljedicu toga se moglo zamisliti još prije dvadeset godina. Irak može biti sunitska diktatura koja je protivnik Irana ili neka vrsta hibridne demokracije koja demografski mora biti saveznik.
Puno tiše u javnosti se ovo proljeće američka vojska povukla iz Sirije. U nju one ulaze 2014. nakon što su zapadni pokušaji rušenje Asada financiranjem ekstremista propali. Tijekom ove okupacije američke vojnici preuzimaju kontrolu nad sirijskim naftnim poljima kako bi ju bankrotirali i uništili režim. Kako je akcija uspješno okončana u proljeće 2026. su američki vojnici napustili Siriju.
Glavne žrtve američkog napuštanja Iraka i Sirije su na kraju krajeva ispali najveći tamošnji kvislinzi, Kurdi. Oni su se nadali uz američku pomoć formirati neovisni Kurdistan što nikako nije držalo vodu. Taj neovisni Kurdistan bi se trebao stvoriti od dijela Iraka, Turske, Irana i Siriji pa su države ujedinjene u svom protivljenju.
Irački Kurdi svjesni da će sada trebati platiti račun za svoju suradnju s okupatoru su očajni. Oni viču da je riječ o sramotnom američkom odlasku, mi smo ponosni saveznici SAD-a,… Na to ćemo samo reći da treba platiti račun. Nisu platili onaj za armenski genocid, ali za ovaj će platiti.
Sve u svemu doba američkih okupacija je završilo,a kakvo će biti novo nitko ne zna !?