Trgovinski ratovi
Iako to nitko ne želi na glas reći trgovinski ratovi predstavljaju budućnost našeg svijeta. Prvi trgovinski rat ovog stoljeća Hrvatska, Italija, Španjolska, Francuska i par drugih su već izgubili, a pitanje je što će se dogoditi po izbijanju drugog trgovinskog rata.
Danas se u medijima sve vrijeme govori o Kini i zaoštravanju trgovinske situacije s njom, ali pri tome se zaboravlja da više ne živimo u 2014 godini da ona nije najveći problem svjetske trgovine. Najveći problem svjetske trgovine danas je Njemački višak platne bilance koji iznosi 245 milijardi eura. Nakon nje dolaze Japan s viškom platne bilance od 180 milijardi i Kina tek na trećem mjestu s 130 milijardi.
Kao što smo u uvodu rekli Italija, Španjolska, Francuska, Hrvatska i drugi su izgubili prvi trgovinski rat. Ono što nismo rekli bi bilo da je njegov pobjednik bila Njemačka koja je 2000 godine imala praktički neutralnu platnu bilancu, a prije pandemije je imala taj enormni trgovinski suficit. Dok je tako Njemačka išla u suficit druge članice EU na čelu s Francuskom su nakon osnivanja eurozone krenule u smjeru deficita.
Službeno gospodarsko razmišljanje glasi da je ovaj suficit rezultat stanovnika koji naporno rade i štede svoj novac. To razmišljanje temeljeno na liberalnim gospodarskim postavkama je pogrešno pošto ono namjerno ignorira državne odluke koje su dovelo do ove situacije,
Ono se poziva na Kineze koji štede, ali namjerno potpuno ignorira Japance koji uopće ništa ne štede. Kada uzmemo u obzir države u kojima građani malo ili praktički ništa ne štede dolazimo da štednja građana nema nikakve veze s trgovinskim suficitom. Sve na kraju ovisi o državnim mjera i unutrašnjoj devalvaciji.
Kao što smo rekli Njemačka je 2000 godina imala praktički uravnoteženu bilancu plaćanja, ali ono što nismo rekli je da govorimo o dobu kada Njemačka donosi odluku u zamrzavanju ili čak snižavanju plaća. Ta odluka je dovela do pada plaća u industriji od 9 % i zamrzavanju svih drugih plaća što je rezultiralo da su plaće u Njemačkoj 2008 godine 20 % niže nego što bi to trebale biti što je dovelo do njenog trgovinskog suficita.
Kina je drugi primjer te iste politike. Tijekom proteklih desetljeća Kina vrši ekstremno visoke investicije u svoj razvoj što bi po svakog ekonomskom principu trebale dovesti do deficita platne bilance. Do toga nije došlo pošto je udio radničkih plaća i mirovina ekstremno nizak što je rezultiralo padom njihove kupovne moći, njihovom nemogućnosti kupovine onoga što proizvode. Ono što je državnim odlukama bilo oduzeto kineskim radnicima je dano tamošnjim poduzetnicima čime su nastale moderne kineske korporacije.
U ranijem, neglobaliziranom svijetu niska primanja radnika u Njemačkoj, Japanu, Južnoj Koreji i Kini bi bilo njihov lokalni problem, ali u globaliziranom svijetu to je postao problem svih radnika. Na čelu radnika i država gdje je to postao najveći problem se danas nalazi SAD što dovodi do najave trgovinskog rata s Kinom.
S druge strane sama Kina je inače svjesna tog problema pa u najavama novog petogodišnjeg plana govori o jačanju unutrašnje potrošnje, drugim riječima o smanjenju svog suficita bilance plaćanja, ali to neće zaustaviti ovaj rat. SAD je trenutačno zabrinut ne samo s kineskim suficitom koji kao što možemo vidjeti i nije tako strašan nego s njihovom tehnologijom što predstavlja stvarni razlog za novi trgovinski rat.
Osnovni trgovinski problem danas za SAD ne predstavlja Kina nego američki saveznici Njemačka i Japan koji imaju puno veći suficit platnog problema. Taj problem će se prije ili kasnije riješiti, a da li će se to dogoditi putem diplomatskog nagovaranja ili trgovinskog rata praktički nitko ne zna.
Bez obzira kakav će biti odgovor na ovo pitanje jedino što možemo zaključiti bi bilo da ćemo se vrlo brzo vratiti u doba trgovinskih ratova.