Ratna strategija

  Ime današnjeg teksta u stvarnosti nije ratna strategija nego korištenje terora u ratu, ali svi znamo kako bi Google i društvene mreže na to reagirale. Tekst je posvećen žrtvama terorističkih napada u Moskvi, New Yorku, Londonu i slično.

  Od početka vremena države su vodile strategiju teroriziranja protivnika kako bi on kapitulirao. Mogli bi početi s faraonskim Egiptom, Babilonijom ili Asirijom, ali mi ćemo početi vremenski puno bliže s Antičkom Grčkom.

  416 godine prije Krista antička Atena uvjerena u svoju moć upućuje ultimatum Milosu. U njemu se Milosu dao izbor između mirne aneksije i ubijanja svih stanovnika ako pruže otpor. Milos je izabrao drugu opciju pa ga je Atena porazila i svih pobila. Ona je tada vjerovala da će teror proveden nad Milos biti primjer svim drugim državicama da kapituliraju, ali se preračunala i izgubila rat.

  Drugi primjer državnog terora koji danas navodimo se dogodio praktički istovremeno u današnjem Tunisu i Grčkoj. Tadašnja Rimska republika je odlučila cijelom Mediteranu da ona uzima što i kada želi. U skladu s tim je istovremeno potpuno uništila Kartagu i Korint poslavši tako poruku ostatku Mediterana. Rimska vojna strategija jer bila da nema milosti kada rimski vojnici počnu udarati o vrata grada. Protivnici su se trebali do tada predati, a ako nisu…

  Identičnu politiku su vodili i zloglasni Mongoli. Oni su tražili od tadašnjih država da priznaju njihovu vlast i plaćaju vazalni porez. Ako su ovi koji su dobili poruku to odbili tada bi započela mongolska invazija. Čak i tada nije bilo kasno za napadnutog da kapitulira i prizna vrhovnu vlast Mongola. Tako je to učinila Koreja 1238., ali tko ni tada nije kapitulirao nije mogao očekivati nikakvu milost.

  Mogli bi ovdje navoditi bezbrojne druge povjesne primjere jer su osvajačke države uvijek slale poruku slabijoj strani. Ta poruka je uvijek bila pokorite se bez borbe i sve će za veliku većinu stanovnika biti OK. Ako mi budemo prisiljeni trošiti vrijeme i resurse na opsade i borbe sve ćemo Vas pobiti. Možemo to nazivati kako želimo, ali rezultat je uvijek isti: osvajački teror. Cilj tog terora je uvijek bio prisiliti protivnika na predaju, na kapitulaciju.

  Pojavom humanizma u Europi, a kasnije pod njenim utjecajem i u svijetu ova vrsta državnog terora je proglašena kontraproduktivnom. Mi po sada već stoljećima staroj ideologiji moramo biti humani prema svojim protivnicima bez obzira na to kako se oni ponašaju prema nama.

  To predstavlja osnovnu grešku koju provode postkršćanske države kada se suočavaju s terorističkim napadima. Oni svi viču teroristi su krivi za napad, mi ćemo ih uloviti i kazniti. Najčešće ih oni ulove i kazne, ako napadači nisu bili samoubojice (Francuska, Rusija), ali pitanje je što im možeš učiniti ? Riječ je o fanaticima, a svi znamo da za pravog fanatika njegov život nije važan. On ga žrtvuje za širenje svojih ciljeva pa ga nikakva kazna ne može zaustaviti.

  Kažite što hoćete, ali u ratu iskaljene osobe kao Franjo Tuđman su znale što je potrebno učiniti kod terorističkog napada. On je na primjer naredio ubojstvo svih zapovjednika terorističke jedinice koja je izvela 1995 bombaški napad u Rijeci. Time je poslana poruka koja je bila u skladu s humanističkim pogledom na svijet i istovremenom snagom.

  Poruka koju bi na primjer Kina ili Japan u prošlo vrijeme poslali bi bila puno jasnija. Oni su pobijali sve, baš sve rođake svojih najgorih kriminalaca što je slalo poruku svima da slučaju režim. Njih nije zanimalo da li je neki rođak od kriminalca nevini seljak, odvjetnik ili guverner. Oni bi svi bili pogubljeni zbog nekog zločina kao što je na primjer izdaja koji je počinio njihov rođak. Riječ je bila o nezamislivo okrutnom sustavu, ali…

  Zatvoriti ili pogubiti samo onog fanatika koji je odlučio dati život za neki cilj jednostavno nema smisla jer to neće zaustaviti novi napad. On traži smrt pa stoga… Rusija bi sada ako ništa drugo trebala na „smrt” izbombardirati područje Islamske države u Siriji pošto je ona preuzela odgovornost za napad.. U slučaju da to ne učini…