Peloponeski rat

  Peloponeski rat se vodio prije 2430 godina, ali on se i danas uči u vojnim školama. Iz njega se uči kako izbjegavati greške, aroganciju, neočekivane posljedice prvobitno dobrih odluka kao i gubitak kompasa demokracija.

  Prva odluka koja će potom dovesti do rata biva odluka demokratske vlade Atene da izgradi dugi obrambeni zid (slika). Riječ je o zidu koji povezuje Atenu s 200 tisuća stanovnika s lukom Pirej. Razlog za gradnju zida biva da je Atena carica mora potpuno nezainteresirana za događaje na kopnu. Politička poruka gradnje zida biva ništa nas na kopnu ne zanima,a jedino čime se bavi je naše pomorsko carstvo.

  Neočekivana društvena posljedica gradnje zida biva promjena u glavama stanovnika i ekonomskom modelu. Polja, rudnici i slično koji su se nalazili na području grada-države Atene izvan gradskih zidova gube na važnosti.

  Strateški gledajući Atenjani su stvarno vjerovali da gradnja dugog zida predstavlja obrambeni potez koji grad pretvara u otok. Godinama nakon izgradnje zida njihov pogled se počeo mijenjati i zid postaje napadački potez. On se pretvorio u napadački potez jer je dao slobodne ruke Ateni sigurnoj iza zida da bez straha radi što želi.

  To je bila prva lekcija Peloponeškog rata, nakon čega dolazi druga koja se zove arogancija. Postavši bogata zahvaljujući pomorskom carstvu i zaštitnom zidu Atena je postala arogantna. Ona postaje toliko arogantna da objavljuje rat Korintu oko pitanja da li će današnji Drač biti u savezu s Krfom ili Korintom.

  Militaristička Sparta će nakon sastanka s predstavnicima svih uključenih stranaka 432. prije Krista objaviti rat Ateni. Nakon objave rata Sparta šalje 3 diplomatske delegacije u Atenu tražeći dogovor, a ne rat. Atena ili preciznije Periklo protjeruje sve diplomatske delegacije, posljednju pod prijetnjom pogubljenja navodeći: „ako povučemo Megarski diktat gdje će biti kraj zahtjevima”. Tijekom ove krize nekada fleksibilni, sposobni Periklo je možda zbog arogancije, a možda zbog starosti zauzeo nefleksibilno stajalište koje vodi u rat.

  Sve u svemu Sparta godinu dana kasnije započinje prvu kopnenu invaziju Atene. Ova sigurna u svoj zid i brodove ne čini baš ništa osim što sve stanovnike države sklanja unutar dugog zida. Riječ je bila o normalnom strateškom potezu s katastrofalnom greškom. Toliko stanovnika na malenom prostoru rezultira izbijanjem katastrofalne epidemije. Njome ne završava rat koji traje još 3 desetljeća kao što je i očekivao spartanski kralj koji ga je objavio.

  Dobar dio kasnijih događaja preskačemo sve do 416 godine prije Krista kada dolazimo do povjesnog događaja. Postoji puno zapadnih mitova o demokraciji u ratu, ali onaj upozoravajući iz te godine se uči samo u školama. Govorimo o događaju kada demokratska vlada Atene odlučuje anektirati neovisnu i neutralnu državu Milos.

  Ona je poslala diplomate i vojsku na Milos s porukom: „Vi morate priznati našu vlast jer velesile rade što žele,a slabi trpe što moraju”. Na tu poruku Milos odgovara: „Atena ima reputaciju poštene države. Ako je sada odbace to će biti primjer o kojemu će cijeli svijet razmišljati”.

  Odgovor Atene na to biva: „Mi ćemo riskirati da ju izgubimo jer tražimo samo najbolje za Atenu i Milos”.

  Milos je nakon toga pitao: „Kako će ovo biti dobro za nas ako postajemo Vaše sluge”.

  Atena na to odgovara: „Biti će dobro za Milos jer Vas nećemo sve pobiti, a biti će dobro za Atenu jer će naša reputacija manje patiti”.

  Na kraju Milos je još upitao zar ne postoji neko treće rješenje na što demokratska Atena odgovara NE. Milos je odbio ultimatum Atene u nadi da svijet neće dopustiti genocid. Svijet je bolila briga za Milos pa Atena pobija sve muške stanovnike ovog grada-otoka-države, a djecu i žene prodala u ropstvo. Mi bi danas rekli da je demokratska vlada Atene izvršila genocid Milosa. Poruka ove „lekcije” biva da demokracija može kršiti sve internacionalne zakone i izvršiti najgore zločine.

  Mogli bismo spomenuti još puno razloga zašto se ovaj rat danas uči počevši od invazije Sicilije, ali negdje trebamo stati. Zbog toga skačemo u sadašnjost gdje mnogi neće uvidjeti važnost Peloponeškog rata za današnje doba. Zbog toga tijekom predavanja vojni profesori navode jednu „nezgodnu” sličnost. Atena je bila potpuno odustala od kopna u zamjenu za pomorsko Carstvo, ali na kraju ulazi u rat u ime navodne časti. Ona ulazi u rat kako ne bi trebala povući Megarski diktat iako je prije rekla da ju ništa na kopnu ne zanima.

  Sada skačemo iz 432 godine prije Krista na 12. siječanj 1950 godine. Tada ministar vanjskih poslova SAD izjavljuje da Ameriku ništa ne zanima u kontinentalnom dijelu Azije. Tada on izjavljuje naša ratna flota i zračne snage će biti naš zid zaštite demokratskih sustava. 25 lipnja 1950 godine Sjeverna Koreja vrši invaziju Južne Koreje, a SAD u ime zaštite časti objavljuje rat koji će trajati 3 godine. Nakon završetka ovog nepotrebnog rata porušena Sjeverna Koreja se pretvara u komunističku monarhiju, a Južna postaje gospodarska sila.

  Za kraj ćemo samo reći da je predsjednik Eisenhower još u doba trajanja rata, 1952 godine krivicu za njegov početak svalio na izjavu ministra vanjskih poslova !?

5 3 votes
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
1 Comment
najstarije
najnovije najviše glasova
Inline Feedbacks
View all comments
Fake Mail
2 mjeseci prije

naturally like your web site however you need to take a look at the spelling on several of your posts. A number of them are rife with spelling problems and I find it very bothersome to tell the truth on the other hand I will surely come again again.

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina