Plastika

  Plastika ili preciznije plastični otpad predstavlja jedan od modernih najozbiljnijih problema. Dok klimatološke promjene slobodno možemo nazvati lažnom histerijom s ciljem povećanja zarade korporacija pitanje plastike je puno ozbiljnije.

  U teoriji odvajanjem smeća mi spašavamo prirodu. Ta teorija nam isto tako govori da će zahvaljujući našem sortiranju većina našeg smeća biti reciklirana. U realnosti to tako ne funkcionira nego predstavlja jednu najobičniju laž zbog koje se mi svi bolje osjećamo.Ta laž nam govori da smo sortiranjem pomogli prirodi iako u stvarnosti to nismo učinili pošto sortirano smeće ima istu sudbinu kao i nesortirano.

  Najproblematičniji dio tog smeća predstavlja plastični otpad. Razlog za to se nalazi u njegovoj iznimno sporoj razgradnji u prirodnim uvjetima. Taj proces razgradnje može trajati čak i 500 godina čime je baš sve rečeno. Proces razgradnje stiropora traje i duže, ali to nam je trenutačno danas nevažno. 

  Službena priča koja nam se svima servira već 30 godina glasi da se plastični otpad koristi za pravljenje nove plastike. To je bila službena priča koju su prošlih godine potkopale odluke različitih svjetskih država. Prva od tih odluka je bila ona Kine iz 2017 o zabrani uvoza plastičnog otpada. Ukratko zapad nije reciklirao svoju plastiku nego ju je brodovima za odvoz smeća vozio u Kinu.

  Do ove zabrane Kina je svake godine u prosjeku uvozila gotovo 9 milijuna tona plastičnog otpada. Od te uvezene količine ona je bila reciklirala samo 29.4 % otpada dok je sve ostalo bilo bacano na zakonita ili nezakonita smetišta.

  Kada je Kina zabranila uvoz plastičnog otpada SAD, Japan i Europska unija su se našli u problemima. 7 najrazvijenih članica EU se trebale pod hitno naći novo „tržište” za svoj otpad pa je tako jedna od glavnih žrtava postala Malezija. U Europi država u kojoj završava najveća količina plastičnog otpada je Turska !? Svakog dana u nju ulazi 240 tegljača plastičnog otpada.

  Na kraju Turskoj i drugim državama je dosadilo biti odredište za plastični otpad pa počinju donositi svoje zabrane. Konkretno Turska u svibnju 2021 godine zabranjuje uvoz plastičnog otpada, a Malezija je još 2019 godine počela vraćati natrag ilegalni otpad.

  Vrativši se natrag u Europsku uniju zanimljivo nam je primjetiti da su najaktivnije države u reciklaži istočnoeuropske članice. One su jednostavno povjerovale u ovu dogmu. Tako nam podaci govore da najviše plastičnog otpada reciklira Litva nakon koje dolaze Bugarska, Cipar, Slovenija i Češka. Oni recikliraju više od 59 % otpada dok Njemačka reciklira 48%, Italija 42%, Austrija 33%, a Francuska samo 26.5%.

  Kako je u svijetu naglo poraslo protivljenje primanju europskog plastičnog otpada Europska komisija je donijela odluku o zabrani izvoza. Po zakonu koji je stupio na snagu 01.01.2021. zabranjen je izvoz plastičnog otpada koji se teško reciklira u neOECD države. Izvoz plastičnog otpada koji se može reciklirati je dopušten, ali uz jasna pravila koja pored ostalog određuje država u koju se otpad uvozi.

  Ta nova pravila su sigurno dovela do novih problema za industriju izvoza otpadne plastike. Bez obzira na to sigurni smo da će ova industrija uspjeti nači rješenja za spas svog poslovnog modela.

  Ovim tekstom smo htjeli prikazati predstavlja stvarnost reciklaže plastičnog otpada bez da budemo brutalni. Biti brutalan znači reći da se praktički ništa od plastike i drugih stvari ne reciklira nego završava u spalionicama. Samo u Njemačkoj svake godine mora biti uklonjeno 350.000 tona otrovnih ostataka iz spalionica otpada. Ti ostaci se potom odvoze u rudnik. Mi ne bi rekli da je to reciklaža, a Vi ?

0 0 votes
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina