Kubanski kolaps

  Kubanski problemi nikako da završe što nam ujedno ukazuje na sve slabosti klasičnog komunističkog režima. Prije 5 godina je postojala nada da će komunistički tehnokrat što promjeniti, ali on je samo izazvao kubanski kolaps.

  U osnovi kubanski komunistički režim je od svog samog početka bio neuspješan. Da on je izgradio škole i zdravstvene ustanove, ali nakon toga nije znao kako dalje. To nije znao niti 1970, niti 1995 niti 2023. što dovodi do neprekidnog urušavanja ostataka ostataka tamošnje ekonomije.

  Prije 5 godina glavna nada Kubanaca za bolji život je postao komunistički tehnokrat Miguel Diaz (slika). Njemu je Raul Castro 2018 godine prepustio položaj predsjednika države,a 2021. i onaj generalnog sekretara partije.

To Miguel Diaz iskorištava kako bi pokušao svojim reformama pokrenuti kubansku ekonomiju. Prva od tih reforma postaje dopuštanje malenog poduzetništva, a druga najveća devalvacija u povijesti. Tom devalvacijom je kubanski pezo oslabio 120 puta u odnosu na dolar čime se u teoriji trebalo pomoći izvoznicima.

  Sada 3 godine nakon tih reformi možemo slobodno reći da je Kuba potonuvši još niže nadmašila sva očekivanja. Razlog za ovu katastrofu je ako želimo biti pošteni dvojak. Prvi razlog su posljedice korona pandemije na kubanski turizam, a drugi nesposobnost vlade.

  Tu nesposobnost vlade najbolje vidimo po pitanju šećera od čijeg izvoza je Kuba živjela. Današnja Kuba ne samo da sada više ne izvozi šećer nego ga je čak počela uvoziti. Kubanci su postali očajni pa sve veći broj njih bježi preko granice dok drugi jednostavno žive u očaju.

  Sve u svemu nakon reforme 2021 godine Kuba je upala u najveću gospodarsku krizu posljednjih desetljeća. Trgovine su ponovno prazne, a i da nisu malo tko bi mogao što kupiti. Kilogram svinjske noge na Kubi košta 14 000 pezeta, a državna plaća je 15 000.

  Ta gospodarska katastrofa stvorena prvom reformom je „prisilila” Miguela Diaza da pokrene drugu. Ovom drugom reformom on povećava cijene vode, električne energije, benzina i ukida neka ograničenja poduzetništva. Po riječima ministra ekonomije ova reforma je nužna pošto je kubanska ekonomija imala negativan rast u prošloj godini. Sve u svemu realni BDP Kube 2023 godine je identičan BDP-u Kube 2013.

  Neupitnost nužnosti reforme propalog gospodarstva nitko ne osporava, ali postoji strah građana. Temelj tog straha su navodne neoliberalne reforme Kube kojima se stanovnici najoštrije protive. Najava kubanskog premijera o početku provede reforme je izazvala otvoreni strah i bijes stanovnika pa je Miguel Diaz bio prisiljen intervenirati. U svom prosinačkom govoru on objašnjava da to nisu neoliberalne reforme i da živimo u kompleksnom vremenu.

  Za makroekonomiste je najzanimljive od svega kako će nove kubanske reforme biti povezane s realnošću. To govorimo pošto su posljednje napisane u skladu s razmišljanjem: „šefe što kažete da li se naše projekcije poklapaju s Vašom maštom ?”. Time želimo reći da je tijekom 2023 Kuba bila izvezla 64.3 % manje proizvoda nego što je bilo napisano u državnom planu.

  To nam ukazuje da se kubanski gospodarski planovi ne temelje na realnosti nego na mašti. Protivnici kubanskog režima se nadaju da će Miguel Diaz, generalni sekretar KP i predsjednik Kube postati duhovni nasljednik Mihail Gorbačova.

  Kako se na Kubi stvari razvijaju ta nada bi im se mogla i ispuniti, pa tko zna možda će Raul Castro doživjeti kraj tamošnjeg komunizma