Industrijalizacija nije rješenje
Dok mi svi sanjamo povratak sigurnih, stabilnih industrijskih mjesta svijet se promjenio. U posljednjih 30 godina nekoliko država je pokušalo ponoviti uspjeh Kine i otkrilo da industrijalizacija nije rješenje.
Tucet država u razvoju je tijekom posljednjih 30 godina pokušalo ostvariti gospodarski uspjeh koji se za veliku većinu njih nije dogodio. Jedina koja veća država koja u tome uspjeva je Indija. On uspjeva jer kod nje ekonomija nije slijedila tradicionalni smjer. Ona nije pretvarala poljoprivrednike u tvorničke radnike i potom uslužne djelatnike. Kod nje je broj industrijskih radnika stabilan, a poljoprivrednici su odmah prebačeni u uslužni sektor.
To je rezultiralo indijskim uspjehom, a ja ću tome dodati i državne mjere protiv uvoza proizvoda. O Indiji se može puno reći, ali ne da je liberalizirala svoju trgovinsku politiku. Nakon nje odlazimo u Afriku gdje su se Etiopija, Malavi, Senegal i Tanzanija odlučili na industrijskorazvojni model. U tim državama prije svega upada u oči negativni rast produktivnosti rada u nepoljoprivrednom sektoru !?
Ove države su iznimno uložile u industrijsku proizvodnju, a rezultat je bio pa gotovo ništavan. Etiopija je zbog svojih niskih plaća i povlastica za investitore bila nazivan Kinom u Africi. Dodatak priči daruje i gradnja velike brane na Nilu koja je trebala dati stabilnu energiju za građane i novonastajuću industriju.
Teoretski uvjeti su bili gotovo idealni, ali rezultat je bio negativan. Ekonomisti su povodom Etiopije i Tanzanije koji imaju najbolje statističke podatke pokušali naći tucet objašnjenja za to. Jedno od njih je veličina firme jer su one malene gotovo kao obrti ili ekstremno velike.
Druga teorija koju oni navode niska produktivnost rada u odnosu na plaće što je teško za vjerovati. Treća teorija spominje loše poslovno okruženje, a četvrta korupciju. To konkretno znači da se ekonomisti ne mogu složiti zašto industrijalizacije Afrike završava neuspjehom.
Za svih nas sigurno puno bolji primjer neuspješne industrijalizacije nam daruje Meksiko. Riječ je o velikoj državi koja se nalazi u bescarinskom savezu s najvažnijom svjetskom ekonomijom, SAD.
Rezultat ulaska Meksika u taj savez, u NAFTA je svim ekonomistima unaprijed bio jasan. Svi smo znali da će američke tvrtke zatvoriti proizvodnju u SAD i prebaciti ju u Meksiko s jeftinijom radnom snagom. S druge strane smo isto znali da će američke poljoprivredne tvrtke uništiti meksičku poljoprivredu. Znali smo da će meksički seljaci biti prisiljeni postati industrijski radnici u Meksiku ili migrirati u SAD.
To su bile očekivane gospodarske posljedice za Meksiko kojemu proizvodnja u bruto domaćem proizvodu raste s 7% 1990. na nevjerojatnih 33% 2019 godine. Očekivalo bi se da taj rast pratio i rast produktivnosti rada, ali to baš i nije tako. Totalni faktor produktivnosti za Meksiko je negativan što ujedno ukazuje na širi gospodarski trend.
On govori da Meksiko danas iako je industrijski centar Sjeverne Amerike ima niske stope rasta. Da on gospodarski raste, ali s takvim rastom neće postati razvijena država do početka 22 stoljeća !?
Za kraj je red i moje mišljenje o neuspjehu industrijalizacije u ovim državama. Jedan od razloga za to se sigurno nalazi u činjenice da se njihove nove tvornice moraju nositi s puno efikasnijim kineskim. Drugi potencijalni razlog uvijek ostaje vlasništvo i reinvesticija dobiti. Ako se dobit ne reinvestira u državu gdje je stvorena ona je za nju izgubljena i to je prije svega poruka Meksika.