Gandhi u Južnoj Africi
Kao mladi i neuspješni odvjetnik Mahatma Gandhi je 1893. došao živjeti, raditi i boriti se za prava Indijaca u Južnoj Africi. Zbog toga Gandhi u Južnoj Africi provodi 20 godina i napuštaju tek kada je postigao svoje ciljeve.
Nakon ukidanja robovlasništva u Velikoj Britaniji 19 stoljeća se postavilo političko pitanje gdje naći radnu snagu za slabo plaćene fizičke poslove. Polovicom stoljeća London zaključuje da odgovor na to postaje njegova kolonija Indija i tamošnji vredni stanovnici koji poštuju zakone. Zbog toga Velika Britanija od 1850. počinje uvoziti radne migrante iz Indije u svoje druge kolonije.
Jedna od tih kolonija je bila Južna Afrika čija vlada traži od vlade kolonijalne Indije blagoslova za uvoz indijske radne snage. Riječ je o blagoslovu kojeg Delhi daruje 07.08.1860. nakon čega Indijci počinju dolaziti kao migrantski radnici u prije svega Natal. Samo između 1874. i 1911. u ovu sada južnoafričku pokrajinu dolazi 146 000 Indijaca,a kada gledamo cijelo državno područje i razdoblje njih negdje 200 000.
To je demografska situacija u doba dolaska Gandhija u Južnu Afriku gdje ako ćemo biti iskreni ti migranti imaju minimalna prava. U trenutku dolaska on je prije svega Britanaca a potom Indijac što se u susretu s realnošću brzo mijenja. Tu poziciju on mijenja, ali na iz današnje perspektive zanimljiv način.
Time želimo reći da nakon 10 godina života u Južnoj Africi on javno govori da su „Bijelci rasa gospodara”. Potom dalje govori da su crnci „problematični, jako prljavi i žive kao životinje”. Možemo reći da stoga iz njegove tadašnje perspektive Indijci rasno spadaju na drugo mjesto u svjetskom poretku naroda/rasa.
U određenom smislu te njegove rasističke pozicije postaju temelj na kojemu on počinje svoju borbu. Riječ je o borbi prvo za prava Indijaca u Južnoj Africi, a potom i neovisnu Indiju.
To vidimo iz činjenice da odmah po dolasku u Natal on piše tamošnjem parlamentu: „U koloniji postoji vjerovanje da su Indijci možda malo bolji od divljaka ili autohtonih stanovnika”. Potom navodimo da on taj svoj rasizam ponavlja 1904. kada piše državnim organima: „Morate maknuti Keffire (crnce) iz Indijskog kvarta gdje ih veliki broj živi s Indijcima. O mješanju crnaca i Indijaca ja imam jako snažna mišljenje.”
Zbog toga izjednačavanja Indijaca i crnaca on počinje svoju južnoafričku borbu za prava indijskih migrantskih radnika. Po tadašnjim zakonom migrant koji se odbija vratiti u domovinu plaća dodatne poreze dok svi Indijci kao i crnci moraju nositi osobnu iskaznicu. Gandhi je navodeći nužnost nošenja osobne govorio: „Osobna pretpostavlja da je Indijac barbar. Postoji vrlo dobar razlog da crnci nose osobne jer on ne razumije dignitet i nužnost rada. Indijac to zna i zato je dovezen”.
Riječ je o borbi koju između 1894. i 1906. vodi peticijama, a potom organiziranjem mirnih prosvjeda. Prvi značajniji prosvjed je održao 11.09.1906., potom dolazi paljenje „osobnih” 16.08.1908., 01.01.1911. i tako dalje. Zbog svega toga je bio više puta u zatvoru dok je istovremeno stekao poštovanje južnoafričke vladajuće elite. Njega je stekao jer je prosvjede i demonstracije automatski ukidao u doba političkih kriza i sličnih događaja koji bi pogodili državu.
Zbog toga je s tamošnjom političkom elitom i de facto vladarom Jan Smutsom više godina pregovarao. Tijekom pregovora general Jan Smuts je rekao Gandhiju: „Ako damo Indijcima sva prava koja tražiš prestati ćemo uvoziti tamošnju radnu snagu.”, na što Gandhi odgovara „ja predstavljam Indijce u Južnoj Africi, a ne u Indiji”.
Zbog tog njegovog razmišljanja na kraju je bilo postignuto više dogovora o pravima Indijaca. Posljednji i ujedno najpoznatiji je sporazum iz 1914. na osnovu kojega se ukinuo porez na Indijce, priznala indijska vjenčanja i de facto zabranila migracija Indijaca. To su bile glavne točke sporazumu zbog kojeg bi sadašnja crna većina Južne Afrike trebala slaviti Gandhija.
Ona bi ga trebala slaviti jer u puno drugih bivših kolonija uvezeni vrijedni radni migranti iz Indije postaju većina stanovnika. Trenutačno su više od 2/3 stanovnika Mauriciusa Indijci, dok su oni istovremeno relativna većina u Surinamu, potom Gvajani i Trinidadu i Tobagu, Za kraj nam je ovdje red spomenuti i Fidži gdje su Indijci bili većina do 1990. nakon čega su se iz ove pacifičke države počeli masivno iseljavati.
Sada će mnogi reći da se malene navedene države ne mogu uspoređivati s geografski velikom Južnom Afrikom. S tim ćemo se djelomično složiti, ali istovremeno se ne smije zaboraviti koliko su radnih migranata iz Indije uvozile te državice, a koliko Južna Afrika i koliko bi ih još uvela !?