Francuska jučer

  Uzimajući kao negativni primjer Veliku Britaniju francuski premijer Michel Rocard je još 1989. godine izjavio da Francuska ne može postati skup zajednica nego mora biti formirana na zajedničkim osnovama i ne smije pratiti Anglo-Saksonski model koji dopušta etničkim grupama da se zatvore u etnička, kulturološka i vjerska geta. To je bilo doba kada on još spominje 07.01.1990. da Francuska ne može primiti svu svjetsku sirotinju, a predsjednik Mitterand 10.12.1989. da je kapacitet za primanje migranata ispunjen još sedamdesetih godina. Na žalost po Francusku i Francuze danas znamo da su oni govorili najobičnije političke laži kako bi digli rejting stranke.

  Realno gledajući do političke promjene u smislu multikulturalizma u Francuskoj dolazi 1981 godine kada socijalistički premijer promjena zakona dopušta “migrantske štrajkove”. Moguće je reći da je već 1983. godine taj isti premijer Pierre Mauroy potpuno izgubio kontrolu na migrantskom situacijom. To je bila godina migrantskih štrajkova kada čak I on izjavljuje:”Migrantski lideri štrajka su motivirani religioznim I političkim interesima koji nemaju nikakve veze s Francuskom realnošću”, ali on ipak nije promjenio svoju politiku.

  Tokom štrajka u tvornici automobila koja se nalazi u Aulnay-sous-bois direktori su dali otkaz muslimanskim liderima štrajka, bez ikakve reakcije premijera ili vlade. Nakon pada vlade koja je stvorila prve promigrantske zakone u Francuskoj Pierre Mauroy je postao prvi sekretar Francuske socijalističke partije i potom predsjednik Socijalističke internacionale (1992.-1999). Zbog tih svojih pozicija između 1981. i 1999. on je bio ekstremno utjecajan u stvaranju multikulturalne politike pa ga slobodno možemo nazvati ocem Europskog multikulturalizma. Kako bi u stvarnosti vidjeli jučerašnje i današnje rezultate njegove politike najbolje nam je pogledati stanje u njegovom gradu gdje je bio neupitan lider gotovo 30 godine. Moguće je čak reći da današnji Lille predstavlja budućnost Europe.

  Nakon 28 godina na pozicija gradonačelnika Lillea Mauroya će 2001. godine naslijediti novi socijalistički gradonačelnik. Njegovo ili preciznije njeno ime je Martine Aubry. Ona je kćer Jacquesa Dellorsa, bivšeg predsjednika Europske komisije I tvorca današnje Europske unije. Približno godinu dana nakon što postaje gradonačelnica ona odlučuje posjetiti grad Roubaix koji se nalazi u metropolitanskog zone Lille-a.

  O svojoj namjeri dolaska u posjet ona je obavijestila i tamošnju muslimansku zajednicu samo da bi od lokalnog vjerskog vođe, imama dobila odgovor da je Roubaix muslimanski teritorij i da je haram, zabranjeno da ju se dočeka u Roubaixu pa će namjesto toga on posjetiti nju. Ova minipobuna je završila bez ikakve reakcije gradonačelnice ili države tako da je danas po riječima Fabricea Balanchea, direktora za istraživanje Fakulteta Lyon 2 i člana Washitonstkog fakulteta Roubaix postao “islamska mini država” pošto je autoritet Francuske države, a da sekularnost uopće ne spominjemo potpuno ukinut.

  U ovoj priči o metropolitanskoj regiji Lille-a važno je uočiti uspjeh Martine Aubry. Ona je kao što smo rekli 2001 stupila na dužnost gradonačelnice koju vrši i dan danas pošto je ponovno izabrana ove godine. U međuvremenu je bila vršila dužnost I prvog sekretara Socijalističke partije Francuske pa možemo reći gledajuću iz njene perspektive ovu situaciju da je sve super završilo. Da li je s druge strane sve ovo isto tako dobro završilo mi stvarno ne možemo reći.

  Ono što danas sigurno možemo reći je da s vremena na vrijeme političari u Francuskoj na čelu s predsjednikom Macronom ponavljaju riječi francuskih političara iz 1989 godine bez da išta čine po tom pitanju kupujući vrijeme u transformiranju države.

Ovaj tekst je napisan koristeći dio iz knjige 25 godina Europske unije koji govori o njenom multikulturalizmu. Knjigu možete besplatno skinuti na ovom linku.