Đuro I

  Drugu polovicu 19 stoljeća obilježava tucet dugovječnih vladara, a jedan od njih je bio i grčki kralj Đuro I. koji čija gotovo pola stoljeća duga vladavina završava nikad rješenim ubojstvom.

  Najranije djetinjstvo budući grčki kralj rođen 24.12.1845. provodi u gotovo potpunoj anonimnosti. Njegov otac je bio vojvoda Holsteina, dok je on sam bio drugorođeni, znači rezervni nasljednik. To ga stavlja na prilično nisko mjesto među okrunjenim glavama Europe, ali sve se mijenja 1852.

   Riječ je o godini kada svima postaje jasno da danski kralj Fridrik VII niti u trećem braku neće dobiti nasljednika pa izbija kriza nasljeđivanja. To rezultira sklapanjem Londonskog protokola između velesila kojim 08.05.1852. vojvoda Holsteina Kristijan postaje danski prestolonasljednik.

  To je ujedno protokol kojim Đuro uz blagoslov velesila postaje danski princ što je registrirano u neovisnoj Grčkoj. Govorimo o neovisnoj Grčkoj iznimno nezadovoljnoj svojim kraljem Otonom. To je kralj koji nije bio dovoljno okrutan da bi ga se plašili, niti dovoljno dobar da bi ga se volilo, niti dovoljno sposoban da bi ga se poštivalo ili imati djecu.

  Nakon pokušaja ubojstva (1861.) gdje se atentatora slavilo, dvije revolucije (1843. i 1862.) i jedne pobune (1854.) Grci su spakirali kofere kralja Otona i 30.03.1863. izabrali danskog princa koji nema niti 18 godina za novog kralja. Time ujedno Đuro I postaje kralj prije svog oca koji će biti kralj Danske tek od 15.11.1863.

  Ubrzo se novi mladi kralj dokazao da je on sve ono što nije bio prvi grčki kralj. Nakon samo 14 mjeseci Grčka pod njegovim rukovodstvom mirno anektira Krf (jonske otoke), a kasnije će u prvoj godini braka postati otac.

  Istovremeno je u unutrašnjoj politici imao praktički slobodne ruke. Tijekom gotovo pola stoljeća vladavine imao je više od 50 premijera. To znači da je Grčka istovremeno bila ustavna monarhija i da u stvarnosti kao centar stabilnosti njom vlada kralj.

  To je bila unutrašnjopolitička situacija dok je u vanjskoj on bio pod pritiskom nužnosti oslobađanja grčkih zemalja. Njegov prvi uspjeh protiv Turaka se događa 24.05.1881. kada pod pritiskom velesila ova ustupa Tesaliju Grčkoj. Riječ je bila o drugom velikom teritorijalnom uspjehu Đure I. bez da se započinjao rat.

  Riječ je o uspjehu koji podiže tamošnje nacionalne ambicije pa se samo čekala iskra koja će upaliti ratni požar. Ta iskra postaje pobuna Grka na Kreti koja započinje još 1895 godine. Početkom 1897. Grčka šalje ekspedicioni korpus na Kretu što rezultira proljetnim ratom koji ona gubi. Zbog toga je prisljena platiti ratnu odštetu Turskoj dok Kreta postaje autonomna država pod u teoriji kontrolom Istanbula.

  Nakon ratnog poniženja Đuro vodi Grčku koja se poslije prvih možemo reći nemira priprema za revanš. Riječ je bila u svakom smislu o militarizaciji Grčke koja završava izbijanjem Prvog balkanskog rata 1912. Ta militarizacija se očito bila isplatila jer Grci 26.10.1912. oslobađaju Solun. Prvi balkanski rat iz grčke perspektive završava 06.03.1913. kada je oslobođen posljednji grčki grad pod turskom kontrolom. To je inače već bilo doba velesile priznaju vlast Grčke na Kreti iako to još formalno nije bilo rješeno.

  Pitanje zašto je kralj Đuro I. na proljeće 1913. odlučio ponovno posjetiti oslobođeni Solun se ne postavlja. Jedino što se zna bi bilo da je općenito govoreći volio šetati gradovima praktički bez zaštite. To 18.03.1913. iskorištava Aleksandros Schinasa kako bi ga ubio. Grčka policija će kasnije sakriti razloge ubojstva tako što nakon 50 dana zatvora ubija atentatora pa slučaj nikada nije rješen.

  Tijekom svojih gotovo pola stoljeća vladavine Đuro I. je više nego udvostručio grčki teritorij. U određenom smislu on je tvorac moderne Grčke države.