Chagos otoci
U skladu s progresivnom vanjskom politikom Velika Britanija je prošlu godinu odlučila ustupiti otočje Chagos Mauricijusu. To nije sve pošto Chagos otoci nisu samo poklonjeni 2 000 kilometara udaljenoj državi nego su poklonjene i milijarde funti.
Chagos otoci se nalaze 500 kilometara udaljeni od najbližih naseljenih otoka pa su sve do 18 stoljeća bili nenaseljeni. U XVIII stoljeću ih Francuska počinje naseljavati, a uvidjevši njihovu stratešku važnost Velika Britanije ih 1815., nakon poraza Napoleona anektira.
Otoke se do 1840. naseljavalo dovodeći robove da rade na tamošnjim plantažama. Bivši robovi, a potom slobodni ljudi potom formiraju Chagoanski nacionalni identitet. Kako Velika Britanija nije znala gdje smjestiti otoke koji se nalaze u centru Indijskog oceana ona je mjenjala njegov status.
Na početku ga je pripojila koloniji Mauricijus,a potom odvojila od njega i priključila koloniji Sejšeli. Do posljednje administrativne promjene statusa otoka dolazi 31.08.1903. kada su Chagos otoci vraćeni koloniji Mauricijus.
Kako je polovica dvadesetog stoljeća bilo vrijeme dekolonizacije Velika Britanija se počela pripremati za neovisnost Mauriciusa. U skladu s tim ona 23.09.1965. sklapa dogovor s prvim premijerom Mauricijusa na osnovu kojeg Velika Britanija plaća 3 milijuna funti + druge stvari za Chagos otoke.
Oko pola stoljeća nakon te kupovina otoka Mauricius je došao na ideju da nije dobio dovoljno love. Zbog toga tuži Veliku Britaniju Internacionalnom sudu pravde tražeći završetak dekolonizacije i povratak „svojih” otoka.
Dana 23.02.2019. ovaj sud presuđuje da proces dekolonizacije Mauriciusa nije legalno okončan. Potom se u savjetodavnoj presudi još navodi da Velika Britanija treba vratiti Chagos otoke legalnom vlasniku.
Na osnovu te sudske presude britanska konzervativna vlada započinje pregovore s Mauriciusom koje laburistička vlada okončava. U listopadskoj objavi dogovora o otocima se navodilo da ih Velika Britanija vraća stvarnom vlasniku, ali na 99 godina zadržava vojnu bazu na otoku Diego Garcia.
Kasnije je izašlo u javnost da to baš i nije tako. Izašlo je u javnost da Velika Britanija bezuvjetno vraća Chagos otoke, dok za korištenje vojne baze plaća 9 milijardi funti. U međuvremenu su stanovnici Mauriciusa na demokratskim izborima izabrali novog premijera koji je nezadovoljan dogovorom. On je nezadovoljan jer Mauricius navodno dobiva premalo novaca pa traži duplo više, 18 milijardi funti.
Starmerova vlada je na to skočila odbijajući ideju plaćanja više cifre navodeći da je ugovor sklopljen i da se neće mjenjati. Novi premijer Mauriciusa s druge strane tražeći više novca navodi da ugovor nije povezan s inflacijom što bi morao biti. To je njegov formalni razlog za traženje duplo veće svote novca.
Ukratko liberalna, lijeva vlada je htjela ispasti dobricom vodeći se svojim dekolonizacijskim idealima, a ispala je idiotima. Ona nije razumijela da za afričke države europske i SAD nikada neće biti dovoljno dobri. Koliko god da im se da će uvijek biti premalo jer oni su žrtve Europljana koji su ih doveli u moderno vrijeme.
Britanska laburistička vlada to nije znala, ali sada zna. Cijenu tog učenja kao i svih drugih „grešaka” na kraju plaćaju Britanci.