Progresivna vanjska politika

  Prije 100 dana vlast u Velikoj Britaniji je preuzeo Keir Starmer i njegova Laburistička stranka. To prvo razdoblje njegove vladavine je obilježila takozvana progresivna vanjska politika.

   O Starmeru i zašto je postao premijer smo već sve rekli pa stoga njega danas ne spominjemo. Danas njega ne spominjemo pošto je neupitna britanska nova zvjezda ministar vanjskih poslova David Lammy (slika). Britanci svog ministra vanjskih poslova nazivaju Secretary of State for Foreign Affairs dok mi zbog jasnoće govorimo ministar vanjskih poslova.

  Gotovo tri mjeseca prije preuzimanja vlasti budući ministar vanjskih poslova David Lammy je govorio o vođenju politike progresivnog realizma. Po njemu progresivni realizam znači poduzimanje realnih mjera za postizanje progresivnih ciljeva koji su: borba protiv globalnog zagrijavanja, zaštita demokracije, gospodarski rast, borba protiv nejednakosti u Velikoj Britaniji i svijetu.

  Formiranje nove britanske vlade se dogodilo tijekom ljeta pa smo trebali čekati rujan za njihove prve poteze. Na kraju je riječ ispala o diplomatskim potezima koje su svi šokirali,a vremenski prvi je bio onaj o Izraelu.

Dana 02. rujna 2024. nova britanska vlada je odlučila obustaviti dio dostave oružja Izraelu. Riječ je po nama o britanskom unutarpolitičkom pitanju pošto Laburistička stranka ovisi od glasova tamošnjih muslimana. Time želimo reći da su odmah nakon napada Gaze na Izrael i reakcije ovoga u listopadu 2023. organizacije i „stručnjaci” počeli vršiti pritisak na britansku vladu da uvede embargo na Izrael. Laburisti su im odlučili ovu želju ispuniti…

   Nakon uspjeha te mjere ministar vanjskih poslova David Lammy odlučuje 16.09.2024. čestitati Azerbejdžanu na oslobađanju Nagorno Karabakha. Riječ je o čestitki koju na zapadu osuđuju pošto je Azerbejdžan proveo etničko čišćenje Armenaca. Zbog toga je Lammy prisiljen povući svoju izjavu, dok britansko ministarstvo vanjskih poslova govori da ministar priča gluposti.

  Tako smo polako došli do početka listopada 2024. kada Velika Britanija donosi odluku kojom se odriče otoka Diego Garcia. Riječ je o otoku ili ako želite preciznije otočju koje predstavlja glavnu vojnu bazu Velike Britanije i SAD-a u Indijskom oceanu. Pošto je riječ o odluci kojom će ga London pokloniti Mauricijusu riječ je reći koju o povijesti i sadašnjosti otoka.

  Do dolaska bijelaca Diego Garcia je bio nenaseljen otok. Na prijelazu iz 18 u 19 stoljeće Velika Britanija počinje tamo raditi plantaže i naseljavati migrante kako bi na njima radili. Administrativno je otok bio dodan koloniji Mauricius i potom 1965. vraćen pod direktnu kontrolu Londona. To je izvršeno uz isplatu odštete Mauriciusu i odluku da će on potom postati neovisan.

  Nakon tog dogovora se počelo Diego Garciu pretvarati u veliku zatvorenu vojnu bazu. Tijekom te promjene svi dotadašnji radnici na plantažama su prisilno preseljeni. Većinu od njih je uz financijsku odštetu bio preuzeo Mauricius i time je priča do danas bila završena. Sve je bilo jasno i nitko nije mogao osporavati vlast Velike Britanije na tom otoku.

  To nitko nije mogao osporavati, ali nova britanska vlada ipak odlučuje pokloniti otočje 2000 kilometara udaljenom Mauricijusu. Ona poklanja otočje dok istovremeno uzima sam otok Diego Garcia u najam na 99 godina. Sigurni smo da Starmerova vlada tvrdi, misli da su učinili pravu progresivnu stvar, ali oni naivno zaboravljaju par stvari.

  Oni zaboravljaju da Mauricius nije imao nikakvih prava na otočje i da je on istovremeno saveznik Kine. Samo mjesec dana prije odluke o poklanjanju otočja Mauricius i Kina su sklopili dogovor o nekorištenju dolara u trgovini.

   Tako je izgledalo prvih 100 dana britanske progresivne vanjske politike. Nekako nam se čini da nas u budućnosti čekaju novi šokovi.