Biblijski kanon

  Danas obilježavamo rođenje Isusa Krista, Božić pa stoga spominjemo Biblijski kanon. On najbolje ukazuje da postoje četri osnovne podjele unutar Kršćanstva koje imaju svoje interpretacije Svetog pisma.  

  Kada govorimo svoje interpretacije Svetog pisma ciljamo na biblijski kanon koji se razlikuje od crkve do crkve. Kao drastični primjer tih razlika ćemo samo navesti da se Biblija Etiopske crkve sastoji od 84 knjige, a Biblija Anglikanske crkve od njih 66.

  Razlike u verzijama Biblije koje različite kršćanske nominacije koriste se temelje na povijesnim događajima počevši od prvih stoljeća crkve. Mogli bismo reći da je Biblija u današnjem obliku djelo genija Origena, ali time bismo išli predaleko i istovremeno kontroverzno.

  U određenom smislu Biblija u današnjem obliku nastaje na Rimskom sinodu održanom 382 godine. Tijekom njega biva sastavljen prvi službeni biblijski kanon Crkve. Kako on biva sastavljen pod rukovodstvom pape i bez prisustva predstavnika Carigrada, Antiohije i Aleksandrije govorimo o neekomunskom kanonu. Preciznije bi bilo reći da govorimo o Biblijskom kanonu Katoličke crkve.

  Drugi važni događaj u povijest Crkve i Biblije biva Drugi ekumenski sabor u Efezu održan 449 godine. Njega potom Sveta Pulherija poništava ekumenskim Kalcedonskim saborom 451. godine koji dovodi do podjele Kršćanstva. Od tada je Kršćanstvo službeno podijeljeno na Kalcedonske i neKalcedonske crkve koje imaju i različite verzije biblijskog kanona. Od današnjih modernih državnih crkava jedine preživjele NeKalcedonske su ona Armenska i Etiopska. 

   Nakon te podjele Kalcedonske crkve će još 6 stoljeća nastaviti svoj zajedinički put u vječitim teološkim svađama. Te rasprave dovode 1054 godine do neočekivane trajne podjele na Katoličku i Pravoslavnu crkvu. Gotovo 500 godina kasnije će se od Katoličke crkve pod kontrolom pape odvojiti Protestantska crkva čime završavaju kršćanske podjele..

  Sastavni dio tih stoljeća teoloških svađa su i različiti biblijski kanoni. Pravoslavna crkva ima Bibliju koja ima sve iste knjige kao Katolička čemu je dodala: Apokalipsa Ezdre, Molitva Malasija, Treću i Četvrtu knjigu o Makabejcima i par drugih „sitnica” (Psalma 151).

   Kada gledamo autonomni razvoj Biblije neupitno najzanimljivija ispadne Etiopska. Tamošnja crkva se u određenom smislu samostalno razvijala 1500 godina. U V stoljeću ona odbija Kalcedon pa se tako odvaja od onoga iz čega nastaju Katolička i Pravoslavna crkva, a potom ju s svih strana okružuje Islam.

  Rezultat tog samostalnog razvoja biva biblijski kanon koji ima tucet vlastitih specifičnosti. Dok su tako sve ostale crkve Knjigu Jubileja proglasili apokrifom, lažnom biblijskom knjigom Etiopska crkva ju ima u svom Kanonu. Knjiga Jubileja se inače još naziva i manjom Knjigom postanka,a napisana je daleko prije rođenja Isusa.

  Identičnu situaciju imamo s Knjigom proroka Henoka (oca Metuzalema). Riječ je o Knjizi koja je bila iznimno popularna u posljednjim stoljećima prije rođenja Isusa, a potom je proglašena apokrifom, heretičkom. Jedino mjesto gdje se sada nalazi je sada Biblijskom kanonu Etiopske crkve.

   Za kraj spominjanja razlika nužno je reći da Protestansku crkvu nismo spominjali u priči o Biblijskom kanonu pošto se on minimalno razlikuje od Katoličke. Jedina značajnija razlika biva nespominjanje deuterokanonskih knjiga. Riječ je o knjigama koje je Kršćanska tradicija dodala židovskom popisu božanskih pisama, Starom zavjetu.

Biblijski kanon nije jedina razlika između različitih kršćanskih zajednica pošto postoji razlika čak i u simbolima vjere. Praktički sve crkve u simbolima vjere spominju Poncija Pilata, ali to ne čini neKalcedonska Armenska apostolska crkva.

  Ukratko na današnji božićni dan smo govorili o razlikama u vjerovanjima Kršćanskih crkava ne zaboravljajući istovremeno ono što ih spaja. To što ih spaja je sin Božji Isus Krist koji se rodio na današnji dan. Čestit Božić