Velika čistka

  Nakon Prvog moskovskog suđenja započinje Velika čistka u SSSR. Dok je oko tog suđenja postojalo potpuno političko suglasje Politbiroa na početku velike čistke ga nije bilo.

  Na početku te 1936 godine Sovjetski Savezom kolektivno vlada Politbiro. U njemu nisu svi jednaki pošto se Staljin nalazi iznad svih, ali je i dalje riječ o kolektivnom upravljanju. On je generalni sekretar partije pa praktički svime upravlja, ali Politbiro ga strogo zakonski može smjeniti.

  Ti članovi koji imaju takvu moć su iznimno popularni ministar teške industrije Ordzhonikidze, pomoćnik generalnog sekretara i ministar željeznica Kaganovič, ministar prehrana Mikojan, ministar obrane Vorošilov i premijer Molotov. Njih petero je moglo kolektivno blokirati Staljinovu Veliki čistku, ali to se nije dogodilo. Ovo je prije svega priča kako ih je Staljin slomio i o onima niže rangiranima koje nije mogao.

  Ono što malo osoba zna bi bilo da je Staljin bio četvrti generalni sekretar Komunističke partije SSSRa. Prvo je to bio predsjednik Sovjetske Rusije Sverdlov (1918.-19.), potom Stasova (1919.), Krestinski (1919.-21.) i Molotov (1921.-22.), Sverdlov je umro mlad dok se preostalo troje nije znalo nositi s poslom. Ta navodna nezamjenjivost Staljina na mjestu generalnog sekretara 1936. u političkom sukobu postaje njegovo najvažnije oružje.

  Riječ je o političkom obračunu koji započinje 29.07.1936. kada Staljin šalje NKVD-u/KGB-u poruku o nužnosti borbe protiv unutrašnjih neprijatelja. Već sljedeći dan na skupu željezničara Kaganovič mu se otvoreno protivi riječima „ovdje put nije čistka i prisila. Ne to nije put jer su 99% željezničara pošteni ljudi koji vole svoj posao i svoju domovinu”.

  Njegova reakcija, a vjerojatno i drugih članova Politbiroa prisiljava Staljina da promjeni taktiku. On uočava da je središnja osoba oporbe velikoj čistki ministar teške industrije Sergo Ordzhonikidze. Riječ je bila o osobi koja je htjela zaštiti svoje inžinjere od optužbi da su protusovjetski saboteri.

 Staljinovo naređenje da se uhiti njegov pomoćnik izaziva bijes ovoga i bezbrojne proteste. Na njegovu čast služi da je član Politbiroa Ordzhonikidze posjetio 29.01.1937. u zatvoru svog prijatelja i zamjenika osuđenog na smrt. U prvih 40 dana 1937 godine Ordzhonikidze 20 puta posjećuje Staljina protestirajuči uhićenja. Staljin ga zbog tih neprestanih prosvjeda 17.02.1937. izbacuje s sastanka Politbiroa nakon čega ovaj vrši samoubojstvo.

  Njegovom smrću umire i otvoreno protivljenje sovjetskih najviših političara Velikoj čistki. On je jedini mogao stvoriti koaliciju protiv nje pa ga stoga Staljin psihički muči do smrti. Problem njega i svih ostalih je identičan problemu ranijih protivnika Staljina. On nije mogao zamisliti da neko drugi sjedi u fotelji generalnog sekretara partije.

  To novo doba, to doba Velike čistke možemo reći započinje 2 tjedna nakon samoubojstva. Tada Staljin na sastanku Centralnog komiteta (03.03.1937.) otvoreno govori: „Čudni ljudi sjede ovdje u Moskvi i u Centralnom komitetu: Oni izmišljaju razna pitanja i potiču neke vrste sabotaže”.

  Proljeće 1937. postaje ujedno doba kada Staljin dovršava slamanja svih svojih „partnera” u Politbirou. Kada on uhićuje zamjenika ministra Mikojana ovaj se kune u njegovu nevinost pa ga Staljin nakon priznanja dobivenog mučenjem poziva na sastanak. Na sastanku viče na Mikojana i naređuje mu da pročita priznanje vičući: „Ti si garantirao za njega. Čitaj što je on priznao. Čitaj !!”

  Staljinovo slamanje ministra obrane Vorošilova je zbog sovjetskih zakona išlo u drugom smjeru. Po tadašnjim zakonima niti jedan oficir ne može biti uhićen bez dopuštenja ministra obrane. Ako ne potpiše naloge za uhićenje on je postajao sumnjiv pa ih je gotovo sve potpisivao s DA. U rijetkim slučajevima je ukazivao na potpuno slaganje s uhićenjima, a još rjeđima im se protivio. Primjer ovih posljednjih bi bio general Andrej Hruljev (slika) kojeg je NKVD/KGB dva puta htio uhititi.

  Ta potpisivanja su ostavila psihičke posljedice po Vorošilova. Zapadni posjetitelji sovjetskog ministra obrane 1937./1938. su ostajali iznenađeni njegovim depresivnim i potpuno slomljenim izgledom.

  Tijekom ljeta 1937. Staljin stiče apsolutnu moć i pretvara ono što je bila interna čistka u veliku čistku s kvotama „izdajnika” koje sve regije moraju ispuniti. U prosjeku svakog dana 1937. i 1938. Sovjetski savez uhićuje 2200 osoba i vrši 1000 pogubljenja. Procjenjuje se da je tijekom cijele čistke pogubljeno pa možda i milijun osoba.

  Osim običnih potpuno nevinih stanovnika Staljin pogubljuje i sovjetsku elite. Među ostalima pogubio je sve šefove NKVD-a/KGB-a iz 1936. (19 osoba), 154 od 186 zapovjednika divizija i 3 od 5 maršala. Čak je pogubio i svog šefa tjelohranitelja zbog navodne zavjere !? Među uhićenima se našlo i 20 od 28 ministara Sovjetskog saveza,a sistem se nije raspao.

  SSSR je u stvarnosti bio policijsko-vojna diktatura pa činjenica da je Staljin pogubio sve glavne policajce i većinu vojnih šefova bez pobune predstavlja iznenađenje. Gledajući što se događa u Moskvi Europa 1937. počinje vjerovati da je Staljin psihički bolestan.

  Cilj naše priče o Velikoj čistki nije prikazivanja članova Politibiroa kao dobrica koje je Staljin slomio. To nije bio cilj pošto su oni bilo puno toga, ali to ne. Prije ove krize u kojoj su se protivili uhićenjima oni su aktivno provodili holodomor i druge zločine. Na početku Velike čistke oni su bili prije svega ministri koji štite svoje ljude, svoje podređene pa se protive.

  Ako među poznatima tražimo pozitivce ove priče onda su to sigurno kasniji maršal Rokossovski, dužnosnik Kominterne Osip Pjatnickij, Martemjan Rjutin i drugi.

  Prvi je tijekom višemjesečna mučenja tražio suočavanje s osobom koja ga optužuje znajući da je ona mrtva već 15 godina. Drugog navedenog Pjatnickija su mučili 12 mjeseci, ali on nije priznao pa su ga osudili i pogubili nakon tajnog suđenja.Treći Rjutin je vikao da neće potpisati laži o sebi bez obzira što će ga to koštati.

  Za kraj ćemo samo još ponoviti da je u istinitost optužbi o velikoj čistki je malo tko u SSSRu ili svijetu vjerovao. Hitler tada govori da je Staljin psihički bolestan,a New York Times piše 1938. da su optužbe isto vjerojatne kao da su američki potpisnici deklaracije neovisnosti sklopili zavjeru za povratak kralja na vlast.

  Završnu riječ o Velikoj čistki ćemo na kraju ipak dati Staljinu koji 27.09.1938. javno govori: „Ako ćemo govoriti o Trockistima većine njih nisu bili špijuni. Oni su bili naši ljudi koji su zastranili. Zašto ?Ispalo je da oni nisu pravi marksisti; oni su slabi u teoriji.” – nužno je ovdje navesti da su svi pogubljeni dužnosnici u Velikoj čistki, pogubljeni jer su navodno bili špijuni i strani agenti !?