Smrt demokracije
Demokracije najčešće ne umiru u plaču nego u slavlju, u feštarskom raspoloženju. Smrt demokracije se povijesno najčešće događala u ime zaštite izbornih sloboda, a ne u ime njihovog gušenja.
Prvi primjer koji ćemo ovdje navesti je onaj antičke republike koji svi znamo. Riječ je naravno o ukidanju Rimsku republike i proglašavanju Carstva. Naravno u stvarnosti Carstvo nije bilo nikada proglašeno nego je do kraja svog postojanja u 15 stoljeću ono bilo neka vrsta republike.
Prvo stoljeće prije nove ere je u Rimskoj republici vrijeme građanskih ratova. Prvo je bio građanski rat kojim su talijanske provincije zatražile rimsko državljanstvo, potom Sulin, pa Cezarov i na kraju građanski rat trijumfira. Pobjednik posljednjeg građanskog rata je bio Oktavijan s ovlastima upravljanja državom do 27 godine prije nove ere.
Po isteku svog mandata on je došao u parlament (Senat) gdje se odrekao ovlasti samo da bi “protivno vlastitog volji” pod narodnim pritiskom prihvatio položaj prvog među jednakima. 7 godina kasnije gradom Rimom je zavladala glad pa je narod izašao na ulice tražeći da Oktavijan postane diktator. On to ponovno odbija, ali prihvaća nove ovlasti što biva dočekano s oduševljenjem. S tim narodnim slavljem umire Rimska republika i nastaje Carstvo koje u pravom smislu te riječi nije nikada proglašeno.
Drugi primjer smrti demokracije je onaj klasični njemački. Riječ je o slučaju Adolfa Hitlera koji na izborima 1932 godine osvaja 33.1 % glasova i vlast. Nakon nekoliko mjeseci vlasti njegova podrška je esktremno porasla pa narod s oduševljenjem, a ne plačem pozdravlja smrt demokracije.
U oba ova slučaja koje smo naveli kontrola medija i misli je odigrala svoju iznimnu ulogu. Oktavijan August cijelo razdoblje svoje vladavine vodi za svoje vrijeme iznimne marketinške operacije. Cijeli Rim na primjer biva upoznat s tim kako uzvišeni August iz vlastitog džepa krpa rupe u državnom proračunu. Isto tako nakon svakih novih primljenih ovlasti on bi „bježi” iz Rima kako bi ukazao da se „ništa” nije promjenilo i da ih on u stvarnosti ne želi.
Ukratko samo se on tada mogao baviti političkom propagandom, marketingom. Slično se dogodilo potom s Hitlerom i Njemačkom kojima je glavni zadatak bio gušenje slobode medija. Svi mediji su morali pisati ono što vlada odobri pa su svi to pisali,a Njemci bili oduševljeni svojim „slobodama”.
S igurno se sada pitate zašto navodimo ove primjere ? Razlog za to biva novi zakon o govoru mržnje donesen u Irskoj koja je članica Europske unije i eurozone.
Riječ biva o zakonu kojeg je niži dom Irskog parlamenta izglasovao 26 travnja 2023 s 110 naprema 14. Da bi pojasnili o kakvom je zakonu riječ dovoljno biva naglasiti da je njime ukinuta Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda. Konkretno glasovanjem 73 naprema 53 Irski parlament je odbacio amandman kojim se tražilo uključivanje Univerzalne deklaracije ljudskih prava u zakon !?
Ovim zakonom biva na primjer određeno da osobe koje na primjer imaju kod kuće nešto što ismijava osobe zaštićenih karakteristika biva proglašen krivim za širenje mržnje. Nema baš nikakve veze što on taj matirjal nije širio. Ukratko po ovom zakonu samo posjedovanje predstavlja namjeru za širenje i kazneni prekršaj.
Druga neobičnost zakona biva da optuženi MORA dokazati da nije kriv,a tužitelj ne mora dokazati da je optuženi kriv. Ukratko irski zakon o govoru mržnje se temelji na dvije osnovne postavke. Prva je zločin misli,a drugi da je uhićeni, optuženi automatski kriv i on mora dokazivati svoju nevinost. U oba slučaja optuženi može biti osuđen na 5 godina zatvora, ali sigurni smo da će cilj tamošnjeg režima biti oružana pljačka. Drugim riječima cilj zakona će biti uzeti kuću i sve drugo što imaju osobe koje pogrešno misle i govore.
Sigurni smo da su Staljin i Hitler imali slične zakone s puno većim kaznama. Znači Irska je na „dobrom” putu ukidanja demokracije i proglašenja diktature uz oduševljenje parlamentarnih zastupnika i progresivnih građana.