Ratni lideri
Kada se govori o Drugom svjetskom ratu najčešće se spominju deseci milijuna poginulih, briljantni potezi, strateške greške ili čuveni generali. Rijetko se govori kako su ratni lideri proživljavali rat i njegov utjecaj na njihovo zdravlje.
Uvjereni smo da je u nagovaranju Bidena da odustane od drugog predsjedničkog mandata korištena knjiga iz 1995; „Kada bolest pogodi lidera”. Riječ je o knjizi koja spominje različite političke lidere počevši od predsjednika Washingtona do perzijskog kralja Reze Pahvalija koji su dok su se nalazili na vlasti teško bolovali. Konkretno predsjednik Washington je bolovao od dementije zbog čega je „često živio u svom svijetu”, dok je Reza Pahvali umirao od tumora što dovodi do ubrzavanja reformi i reakcije, Islamske revolucije.
Osnovna poanta knjige je da oni kojima radna mjesta ovise o bolesnom lideru ne dopuštaju njegovu smjenu. Oni nalaze razloge da on i dalje vodi državu uvjeravajući ga da je zdrav i sposoban.
Prvi lider Drugog svjetskog rata kojeg spominjemo je američki predsjednik Roosevelt koji neće doživjeti kraj rata. On još prije njegovog početka rata nije bio u dobrom stanju, a potom ga napori prvo političkog žongliranja, a potom i samog upravljanja ratom guraju preko ruba. Općenita percepcija lidera je da on sjedi u uredu izdajući naređenja bez ikakvih osobnih posljedica. To je vjerojatno istina u normalno doba dok u krizama to tako baš i ne ide.
SAD formalno ulazi u Drugi svjetski rat u prosincu 1941. nakon japanskog napada na Pearl Harbour. Točno dvije godine kasnije predsjednik Roosevelt se počinje pred svima gasiti. U prosincu 1943. on je kronično bolestan do srži bez ikakve svoje svima poznate vitalnosti. Na kraju ga obitelj u ožujku 1944. prisiljava da provede potpunu zdravstvenu kontrolu.
Zdravstvena pretraga je na kraju izvršena u Bethesda Naval Hospital. Njeni zaključci su bili da predsjednik ima problema s disanjem zbog slabog rada srca što je posljedica kronične napetosti (hipertenzije). U dijagnozi se još spominju kronični bronkitis i prestanak rada lijeve klijetke srca.
Kako je pregled izvršen o bolnici američke ratne mornarice tamošnji zapovjednik admiral McIntire ga proglašava državnom tajnom. Potom on laže obitelji, javnosti i samom predsjedniku govoreći da mu je zdravlje natprosječno dobro za njegove godine. Sljedećih godinu dana admiral McIntire lažira sve zdravstvene kontrole predsjednika kao i zaključke da mu mozak ne dobiva dovoljno kisika. Predsjednik Roosevelt na kraju umire s uvjerenjem obitelji da ga je posljednji predsjednički mandat za koji nije bio sposoban dokrajčio.
Afera o lažiranju podataka o zdravlju predsjednika prvi put izlazi u javnost 1946. Točku na i te afere stavlja doktor Bruenn koji ga je pregledao u Bethesda Naval Hospital svojom knjigom iz 1970.
Drugi lider iz velike trojice je bio Winston Churchill koji u doba početka Drugog svjetskog rata ima 64 godine. Te 1939. on je starija potpuno zdrava osoba koja sljedeće godine u doba kapitulacije Francuske 1940. stupa na vlast u Londonu. Tada se jedino Velika Britanije bori protiv Hitlera.
To je doba očaja kada Velika Britanija dobrim dijelom ovisi o pomoći SAD-a svjesna da se ne može samostalno oduprijeti Hitleru. Neki kao primjer psihološkog šoka za Churchilla vole navoditi njemačko bombardiranje Coventrija. Riječ je o bombardiranju za koje London unaprijed zna zahvaljujući razbijanju njemačkih šifri. Izbor je bio otkriti Njemcima da im čitaju šifre i zaštiti grad ili dopustiti da bude uništen. Winston Churchill pravilno izabire drugu opciju, pa nakon uništenja grad ide šetati njegovim ulicama da vidi posljedice svoje odluke.
Kako je rat napredovao situacija se za Veliku Britaniju pobošljavala, ali Churchill dobro zna da rat znači kraj Britanskog carstva. Taj stalni stres vođenja rata na kraju dovodi do njegovog psihološkog i fiziološkog kolapsa. Po riječima Churchillov doktora Lorda Morana njegovo zdravlje počinje nepopravljivo propadati 1944. Kao primjer njegovog zdravlja ćemo navesti zapisa šefa vojnog stožera britanske imperijalne vojske, general Alan Brooke. On navodi da se Winston na sastanku 24.03.1944. uopće ne može koncentrirati i da mu mozak stalno putuje. Ukratko 1944. se njegovo zdravstveno stanje na očit svih počelo naglo kvariti.
Cinici će reći da u doba završetka Drugog svjetskog rata Winston Churchill ima 70 godina pa da… Oni će isto tako konstatirati da je 1951. ponovno izabran za premijera. S tim komentarima oni ignoriraju da 1947. Lord Moran piše u svom dnevniku o njegovoj nesposobnosti za upravljanje državom i strankom. Nakon tog njegovog zapisa Churchill preživljava 3 srčana udara prije izbora za premijera, ali bez obzira na to on ga ne obavještava o nesposobnosti za vršenje dužnosti. Do zdravstveno-političke krize dolazi 1953. kada su istovremeno Churchill i onaj tko obavlja njegove premijerske poslove (Anthony Eden) teško bolesni.
Godinu dana kasnije svima u vladi i parlamentu postaje jasno da je Winston Churchill trajno nesposoban, ali do smjene ne dolazi. Ona jednostavno ne odgovara svima onima koji se nalaze u vladi i u premijerskom dvoru. Lord Moran će izaći s svojom knjigom o zdravlju Churchilla 1966., znači godinu dana nakon njegove smrti.
Treći veliki saveznički lider u Drugom svjetskom ratu ja naravno bio Staljin. Za razliku od Churchill i Roosevelta koji su davali smjernice i određivali ratne ciljeve Staljin je potpuno kontrolirao Crvenu armije, vojnu ekonomiju pa čak i državnu propagandu. Riječ je o kontroli koja se provodila delegiranjem i u suradnji s stručnjacima kao na primjer za Crvenu armiju Žukovom, Vasilijevskim i danas zaboravljenim Šapošnjikovim.
Posljedica te potpuno kontrole nad državom je bio bezbroj dokumenata i prijedloga koji su svakog dana završavali na Staljinovom stolu. Konačni rezultat te politike postaje iznimni psihički i fizički napor Staljina što rezultira s vjerojatno 2 srčana udara 1945. Prvi lakši srčani udar se po riječima njegove kćerke dogodi u svibnju 1945.,a drugi veliki o kojemu su „svi” pisali se događa 5 mjeseci kasnije. Odmah nakon tog listopadskog teškog srčanog udara Molotov je de facto na par dana preuzeo vlast zbog čega on potom završava na Staljinovoj crnoj listi.
Nakon tog teško srčanog udara u uspješnom pokušaju produženja život Staljin mjenja svoj načina rada, smanjujući osobnu kontrolu nad SSSR-om. Bez obzira na to zdravstveno stanje mu se nastavilo pogoršavati pa ga 1951. osobni liječnik de facto proglašava zdravstveno nesposobnim. Nakon te dijagnoze liječnik završava u zatvoru, a Staljin vlada do svoje smrti 1953. Tijekom njegovih posljednjih godina života Sovjetska vlada uči upravljati državom bez njega iz čega nastaje kolektivna vlada SSSR, Politibiro kao najviši organ upravljanja državom.
Za kraj red je spomenuti i Hitlera oko čijeg zdravlja se previše prićali u medijima. Osnovni cilj Njemačke je bio nakon Drugog svjetskog rata proglasiti Hitlera osoba koja je tijekom svoje vladavine poludila. Tom medijskom strategijom se davala Njemcima amnestija, da oni nisu krivi za izbore genocidnog lidera.
Hitler je neupitno bio genocidni manijak, ali to ne mijenja činjenicu da mu je vanjska politika bila realistična. Još u Mein Kempf on navodi da će SAD s svojim iznimnim talentom i resursima postati jedna svjetska velesila, dok bi druga trebala biti njegova Njemačka Europa.
Sastavni dio mita o Hitlerovom ludila je ona da je bolovao od Parkinsove bolesti. Riječ je o mitu povezanom s stvarnošću, ali sama bolest je posljedica psihofizičkog sloma kojeg Hitler doživljava nakon što postaje jasno da gubi rat.
Na početku Drugog svjetskog rata zdravlja Adolfa Hitlera je bilo više nego zadovoljavajuće. Od 1939. do ljeta 1941. on nije patio od nikakvih očitih bolesti pa njegov kolaps na sastanku s generalima u kolovozu 1941. za svih postaje šok.
Kao razlog za taj pad u nesvjest u Vučjoj jazbini pred svim svojim generalima stručnjaci navode tamošnju nezdravu klimu. Taj njegov nervni centar upravljanja vojnim operacijama je izgrađen 1941 u močvarnom području pa…
Mi se s tim ne slažem pošto Hitler u kolovozu 1941. otkriva da Operacija Barbarossa ne ide po planu. Njemačka je do tada uništila više divizija nego što je mislila da ih SSSR ima, a nove su se nastavljale pojavljivati. Operacija Barbarossa se nastavlja do Bitke za Moskvu, ali u kolovozu postaje jasno da se Hitler preračunao.
Nakon tog kolapsa Hitler je prihvatio da mu se 14.08.1941. izvrši kontrola srca (kardiogram). Nakon te zdravstvene kontrole on ih je izvršio još nekoliko završno s 24.09.1944. (sačuvani podaci). Oni su ukazivali na porast Hitlerovog stresa i na sve veću i veću mogućnost srčanog udara.
Sljedeća zdravstvena kriza pogađa Hitlera tijekom u prosincu 1941. tijekom Bitke za Moskvu. Tada on počinje uzimati lijekove za snižavanje krvnog tlaka koje potom uzima do kraja života. Tijekom druge polovice 1942. kada sve više postaje jasno da će izgubiti rat Hitler pod pritiskom počinje ubrzano stariti. Osobni liječnik je smatrao da se razlog za pogoršanje zdravlja nalazi u virusnoj bolesti koju Hitler preživljava u srpnju 1942.
Danas se malo tko slaže s tom definicijom i općenito se gleda da je razlog za Hitlerovo propadanje stres. S tim zaključkom koji se temelji na stresu su se inače slagali i tadašnji Hitlerove nemedicinski suradnici. Toj diskusiji je još posebno dodao Sebastian Haffner u svojoj knjizi Anmerkugen zu Hitler gdje navodi da su praktički slične posljedice ratnog stresa vidljive na Churchillu, Rooseveltu i Hitleru.
Priča o Parkinsovoj bolesti se u stvarnosti javlja tek 1943. Tada Njemačka tajna služba razmatra mogućnost da Hitler boluje od Parkinsove bolesti. Pod ratnim stresom ova bolest koja tada ubija u 10 godina značajno ubrzava pa 1944. svima postaje očita. Naša poanta bi bila da Hitler sve svoje najvažnije odluke donosi u zdravom tijelu i „duhu”,a do zdravstvenog raspada dolazi pod ratnim stresom.
U doba Hitlerove invazije na Poljsku, početka Drugog svjetskog rata svi kasniji ratni lideri imaju 50 ili više godina. To znači da oni nisu bili u cvijetu mladosti, ali niti jedan od njih nije imao ozbiljne zdravstvene probleme. 5 godina kasnije svi su oni teško bolesni s ograničenom fizičkim i/ili psihičkim sposobnostima.