Problem ljevice

  Osnovni problem ljevice svi koji iole racionalno razmišljaju znaju. Riječ je o njenoj izdaji radničke i možemo reći umirovljeničke klase iz koje su tradicionalno dobivali podršku.

  Funkcionalni politički sustav ima stranku koja predstavlja kapital, stranku koja predstavlja radnike i umirovljenike i stranke koje predstavljaju druge interese. Tako izgleda ili tako bi trebao u osnovama izgledati politički sustav demokratske države.

  Više ili manje tako je izgledao politički sustav SAD-a do 1994., Velike Britanije do 1997., Njemačke do 1998., Hrvatske do 2000. i tako dalje. Tada vlast preuzimaju stranke koje teoretski podržavaju radnike,a u stvarnosti kapital i zbog toga danas živimo u nefunkcionalnom sustavu.

  Stupivši na vlast u SAD Bill Clinton iz Demokratske stranke prvo sklapa ugovor NAFTA,potom WTO i na kraju ulazak Kine u WTO. Rezultat tih njegovih politika, tih politika Demokratske stranke postaje globalizacija zajedno s gubitkom miliijuna i milijuna industrijskih radnih mjesta. Normalno Republikanska stranka koja je stranka kapitala i mahanja nacionalnom zastavom je samo potvrdila te politike.

  U Velikoj Britaniji nakon dolaska na vlast Tony Blaira i Laburističke stranke počinje novo razdoblje. Njegova glavna ostavština osim pretvaranja Velike Britanije u neku vrstu federacije postaju društvene promjene. Njegov centralni projekt postaje promjena vjerovanja u socijalnu pravdu i formiranje postsocijalne države. Naravno tome treba dodati i otvaranje britanskih granica milijunima migranata u cilju rušenja radničkih plaća. Riječ je o politici koja se temelji na ekonomskoj logici po principu što je više nekog proizvoda to on manje vredi. U ovom slučaju to glasi što je više radnika to će oni imati nižu plaću.

  Slično tako novo razdoblje je započelo 1998. nakon izborne pobjede SPD. Novi kancelar je postao Gerhard Schroder koji po mnogima ukida tamošnju socijalnu državu.Vodeći svoju politiku Agenda 2010 on smanjuje socijalna i radnička prava dok istovremeno smanjuje poreze bogatašima.

  Kada govorimo o lijevim strankama Njemačke i Velike Britanije posebno nam zanimljivo ispadne zajedničko pismo Blaira i Schrodera. U tom pismo, objavi iz 1998. oni govore o nužnosti modernizacije socijalnog sustava, o ukidanju 20 godina neoliberalne ekonomije, snižavanju poreza za sve, nužnosti forsiranja globalizacije i slično. Uličnim riječnikom oni su najavili globalizaciju, smanjivanje poreza najbogatijima i socijalnih prava običnim ljudima. Riječ je o politici koje se ne bi sramila niti stranke koje predstavljaju kapital.

 Na kraju tu naravno imamo i domaći slučaj SDP-a. On 2000. s koalicionim partnerima dolazi na vlast jer su birači htjeli da se ponište nezakonite privatizacije. Na kraju vlada se toliko izmotavala da su po njenoj želji praktički sve privatizacije završile u zastari i tu je priča stala. Normalno to nije bio jedini potez naše prve vlade SDP-a nego smo imali i privatizaciju mirovina ili ako želite drugačije formiranje OMF-ova i rasprodaju naftne kompanije.

  Drugu vladavinu SDP-a u Hrvatskoj obilježava stagnacija plaća i mirovina zajedno s padom bruto domaćeg proizvoda. Drugim riječima oba puta su radili protiv interesa radnika i umirovljenika koji su ih podržavali.

  Ukratko lijeve stranke koje su nekada zastupale prava radnika su ih izdale podržavajući kapital i globalizaciju. Uzmimo na primjer Demokratsku stranku kojoj su ciljevi zaštita pobačaja, zaštita demokracije, i kontrola oružja. Nigdje se ne spominju radnici i plaće koje SDP u svom ovogodišnjom programu spominje, ali ne i da će raditi na njihovom povećanju. Oni konkretno govore da su naše plaće dnu europske ljestvice, ali po tom pitanju ništa ne namjeravaju napraviti. Konkretno govore da će porezno stimulirati poduzetnike koji isplaćuju veće plaće i tu priča završava.

  Sve u svemu lijeve ili preciznije takozvane lijeve stranke se nalaze u problemima. Oni se u njima nalaze jer su izdali vlastite birače pa tu priča započinje i završava. Njihova jedina nada je danas uvjeriti birače koje su izdali da glasuju za njih kako bi sprečili Trumpa ili „fašiste”. To je inače razmišljanje proslavljenog armensko-tursko-američkog ekonomiste Darona Acemoglua.