Pritiskanje Kine
Ako hladno gledamo američki napad na Iran jasno ukazuje na trumpovu strategiju. Da neki od Vas će se smijati kada u rečenici stavimo Trump i strategije, ali će pogrešiti. Sve ukazuje da je njegova strategija indirektno pritiskanje Kine.
Kao i Europska unija po pitanju fosilnih goriva Kina je siromašna država. Ona je prisiljena veliku većinu svoje energije uvoziti, a za gospodarsku kompetitivnost je nužna jeftina energija. To sada napokon razumiju čak u Briselu i Berlinu, a Peking to odavno zna.
On to zna pa uvozi puno nafte od prije država koje se nalaze pod zapadnim sankcijama. Tu nalazimo Venecuelu, Iran, a na kraju krajeva i Rusiju. Zahvaljujući pametnoj strategiji Kina to s jedne strane radi, a s druge ne.
Time želimo reći da glavne kineske naftne korporacije ne uvoze energije iz država koje se nalaze pod američkim sankcijama. One to ne rade kako se ne bi našli pod američkim sankcijama pa su prepustili posao „malenim” poduzetnicima. Ti poduzetnici su dobili ili izgradili malene rafinerije koje obrađuju samo iransku i venecuelansku naftu.
Kao primjer toga ćemo 20.03.2025. kada SAD uvodi sankcije na jednu mini rafinerije jedne kineske firme zbog obrade iranske nafte. Kako ta kompanija radi samo na relaciji Iran-Kina nju boli briga za sankcije i nastavlja kupovati naftu s 15-20% popusta.
Kina je s takvim popustima kupovala venecuelansku naftu sve do početka 2026. Nakon što SAD kidnapira predsjednika Venecuele nova vlada ukida popuste za Kinu pa se ona jače preorjentirala na Iran.
To su bila očekivanja nakon ilegalne američke akcije,a onda je stigao napad na Iran. Kada skupa stavimo Venecuelu i Iran otkrivamo da oni zadovoljavaju 17.4% kineskih naftnih potreba. Sigurno ćete reći u široj slici to nije tako puno, ali kada tome dodamo da Rusija zadovoljava 16% kineskih naftnih potreba dolazimo do zanimljivog postotka.
To ujedno predstavlja razlog za američke neprekidne pokušaje završetka ukrajinskog rata. Strateški cilj nije samo završiti rat nego odvojiti Rusiju od Kine kako bi ova za početak kupovala energiju po tržišnim cijenama. Kasnije tko zna…
Gledajući iz globalne strateške perspektive blokiranja Kine Donbas je potpuno nevažan. Isto tako je nevažno članstvo Ukrajine u NATO savezu koje je bilo razlog za rat. Jedino je tu važno od industrijske velesile odvojiti energetsku velesilu, ali tome se EU najoštrije protivi. Zbog toga rat ne završava što stvarno izluđuje Bijelu kuću.
To predstavlja energetski dio pritiska dok trgovinski svi vidimo iako se pravimo da ne vidimo. U prošloj godini SAD je smanjio uvoz iz Kine za čak 130 milijardi dolara. Time je ovaj uvoz pao na najnižu razinu još od 2009 godine. Ukratko SAD se bez trgovinskih šokova gospodarski odvaja od Kine i tako napada njen izvozni model.
Taj dio plana odvajanja ekonomija očito funkcionira, ali onaj o stvaranju problema pa baš i ne. Bez obzira na ekstremni pad kineskog izvoza u SAD Kina 2025. ruši sve rekorde. Gubitak u SAD-u ona više nego nadoknađuje u drugim državama pa je oborila svjetske trgovinske izvozne rekorde. U samo 11 mjeseci 2025. je ostvarila bilijun dolara trgovinskog suficita !?
Iz toga proizlazi da SAD i EU mogu otežati, praktički zabraniti uvoz iz Kine, ali da će njene kompanije kontrolirati ostatak svijeta. To je za Washington DC neprihvatljivo pa jedini mogući potez postaje rušenje kineske kompetitivnosti putem dizanje cijene energije koju ona plaća.
Ukratko američki napadi bez objave rata na Venecuelu i Iran predstavljaju samo dio protukineske strategije. Riječ je ponovno o osvajanju nafte jer se ništa nije naučilo iz iračkog i libijskog iskustva.
Demokracija s tim nema baš nikakve veze !?