Nastavak kubanskog mučenja
Pored ostalih događaja redovno pratimo i gospodarsku katastrofu režima na Kubi. Današnji tekst nastavak kubanskog mučenja predstavlja nadogradnju teksta slične tematike s početka 2024.
Još od 2018. apsolutni vladar Kube je tehnokrat Miguel Diaz koji 2021. postaje i generalni sekretar Komunističke partije. Radna ideja tamošnjeg režima je bila da će Diaz svojim znanjem i sposobnostima pokrenuti tamošnje gospodarstvo,a dogodilo se suprotno.
Koristeći svoju apsolutnu moć Miguel Diaz nakon preuzimanja vlasti pokreće reforme kako bi reformirao Kubu. Prva od tih reforma postaje dopuštanje malenog poduzetništva, a druga najveća devalvacija u povijesti. Tom devalvacijom je kubanski pezo oslabio 120 puta u odnosu na dolar čime se u teoriji trebalo pomoći izvoznicima.
Sada 5 godina nakon tih reformi možemo slobodno reći da je Kuba nadmašila sva očekivanja i potonuvši još niže. Razlog za ovu katastrofu je ako želimo biti pošteni dvojak. Prvi razlog su posljedice korona pandemije na kubanski turizam, a drugi nesposobnost vlade.
Tu nesposobnost vlade najbolje vidimo po pitanju šećera od čijeg izvoza je Kuba živjela. Današnja Kuba ne samo da više ne izvozi šećer nego ga je čak počela uvoziti. U međuvremenu se uvoz samo povećavao,a domaća proizvodnja padala.
Po podacima ministra ekonomije Kuba je u 2023.-2024. sezoni proizvela samo 160 000 metričkih tona sirovog šećera. Za staviti to u kontekst red je navesti da je godinu dana ranije proizvela 350 000 tona, a 1989. čak 8 milijuna metričkih tona. Trenutačna proizvodnja je bila najniža još od 1898 godine.
To predstavlja jedan primjer totalnog gospodarskog kolapsa dok drugi predstavljaju redovni nestanci struje. Tijekom posljednjih 8 mjeseci cijela Kuba je 4 puta ostala u potpunom mraku. Navodno je za rješavanje energetske krize potrebno 8 milijardi dolara koje Kuba nema. Ona ih nema niti će joj ih itko posuditi zbog državnog duga većeg od 40 milijardi dolara kojeg nije u stanju vraćati.
Vjerojatno glavni razlog za kolaps gospodarstva i proizvodnje električne energije predstavlja novi državni bankrot. Kako Kuba 2023. nije imala novca ona smanjuje kupovinu energije za 31%. Makroekonomski efekat te odluke nije teško zamisliti. U pokušaju da smanji potrošnju energije od strane građana vlada 01.02. podiže cijenu goriva za 500%.
Kubanski režim je danas toliko očajan da u travnju 2025. donosi odluku o zaplijeni dolara koje imaju strane kompanije. Govorimo ovdje o 334 strane kompanije koje su naivno investirale u Kubu vjerujući da će dobro zaraditi. Sada im Kuba zabranjuje zarađeni novac odnijeti kući ili ga uopće koristiti. Izgleda da je u tom procesu zaplijenjen novac ne samo korporacija nego i stranih veleposlanstava na Kubi !?
Za kraj ćete sigurno pomisliti da ako ništa drugo njihove demografija funkcionira. Kubanci su topao, vatreni narod pa bi nestanci struje trebali rezultirati porastom broja rođenih. U tom razmišljanju ništa nije dalje od istine pošto je kubanska stopa fertiliteta samo 1.3 znači u rangu najgorih europskih.
Jednostavno kubanski komunistički režim kojim upravlja tehnokrat još jednom dokazuje da tehnokrati pojma nemaju. Ovaj režim samo potvrđuje ono što Rusi iz vlastitog iskustva znaju o tehnokratima,a što Europljani uče.