Majski kralj

  Na današnji dan 1983 godine je umro posljednji talijanski kralj Umberto II. Talijani ovog kralja zovu Re di Maggio ili po naški majski kralj pošto je 1946. vladao samo 35 dana.

   U određenom smislu Umberto je bio željeni kralj pošto se rodio 1904., cijelih 8 godina nakon vjenčanja roditelja, kralja Vittorio Emmanuela III i crnogorske princeze Jelene. Kada tome dodamo da se rodio u doba očeve vladavine što se iznimno rijetko dogodi slavlje kraljevske obitelji nije bilo teško zamisliti.

  Kraljevska edukacija Umberta je bila lagano šizofrena. S jedne strane učio ga je admiral s ciljem da budući kralj ima hladno srce i čistu glavu, a s druge humanist koji mu je više ležao. Kao svaki tinejdžer ili mlađi punoljetnik bunio se protiv okrutne sudbine jer je sanjao biti znanstvenik ili pravnik, a ne kralj.

  Kao i praktički svaki drugi budući kralj (primjer: princ William) završava vojnu akademiju. Po njenom završetku dobiva čin visokog časnika,a ubrzo potom se prepušta hedonizmu. To njegovo hedonistočko razdoblje traje između 1925. i 1929. kada se ženi belgijskom princezom. Talijani vole misliti da se razlog za hedonizam nalazi u odbijanju Mussolinija koji 1923. preuzima vlast da se princ prestolonasljednik kreće blizu vlade ili vojnog vrha.

  O sretnom ili nesretnom braku Umberta i Marie Jose se pretjerano ne zna. On je bio introvert, a nju tadašnja fašistička Italija nije prihvaćala. Zbog toga smješno zvuči priča da je 1938. ona pokušala izvršiti državni udar kojim bi s vlasti istovremeno smjenila Mussolinija, kralja i svog muža. Po toj fantastičnoj priči ona bi preuzela vlast kao regent Italije u ime svog i Umbertovog sina.

  U doba izbijanja Drugog svjetskog rata princ prestolonasljednik ima 35 godina i ujedno je general talijanske vojske. Baš zbog njegove kraljevske pozicije odbijeni su mu zahtjevi da se bori u Africi, Sovjetskom savezu ili na nekom trećem frontu. On navodno zahtjeva da ga se šalje na front što Mussolini odbija u strahu od PR efekta ako pogine.

  Dok je istovremeno bio bjesan zbog vlastite neaktivnosti sigurno mu se svidjelo dobivanje novih titula, država. Sigurno nije zamjerio kada Mussolini osvaja Etiopiju i postavlja njegovog oca za cara,a isto se dogodilo potom s Albanijom.

  To iz njegove perspektive istovremeno zlatno i dosadno razdoblje završava početkom 1943. Italija je izgubila jednu armiju u SSSRu, a drugu u Sjevernoj Africi pa svi znaju što to znači za njenu budućnost. Tek tada on počinje nešto sitno muljati protiv Mussolinija, održavati sastanke s onima koji mu se protive.

  Umberto je sada već možemo reći 20 godina vikao kako mu otac i/ili Mussolini ne dopuštaju raditi što želi. On je svima htio dokazati svoj „genij”,a na kraju mu se ta želja ispunila. Dana 02.09.1943. Umberto je talijanski maršal koji barem teoretski upravlja talijanskom vojskom na području Rima. Konkretno on iz baze 60 kilometara udaljene od Rima upravlja s 5 talijanskom armijom koja ima 88 000 vojnika i 381 maleni tenk.

  Par sati prije proglašavanja kapitulacije Italije 08.09.1943. on neobjašnjivo napušta svoju armiju i dolazi u Rim iako ga nitko nije pozvao ili opozvao. Tamo sreće oca, kralja Vittoria Emmanuela III koji naređuje bjeg talijanske vlade u Brindisi pod savezničkom zaštitom.

  O hrabrosti talijanskih vojnika se puno može reći, ali nikada da su hrabri. Tko zna što bi se dogodilo da je tih gotovo 90 000 vojnika branilo Rim ? Možda bi uz pomoć zapadnih saveznika uspjeli, a možda ne. Možda bi Umberto bio zarobljen ili poginuo, ali time bi dinastija bila spašena. Kako su oni i svi visoki drugi visoki  zapovjednici pobjegli praktički cijela armija se predala Njemcima.

  Nakon tog debakla saveznici su vršili pritisak na kralja Vittoria Emmanuela III da abdicira kako bi se spasila monarhija što ovaj odbija. Najviše što se postiglo političkim pritiscima je da stari kralj svog sina 1944. proglašava regentom kraljevstva. Sastavni dio tadašnjih dogovora je bio onaj o održavanju referenduma da narod odluči žele li monarhiju ili republiku.

  Na kraju će mussolonijev kralj Vittorio Emmanuele III abdicirati u korist sina Umberta II tek 09.05.1946., manje od mjesec dana prije referenduma o ukidanju monarhije. Jednostavno to je bilo prekasno za išta spasiti pa Talijani 02.06.1946. glasuju za ukidanje monarhije. Zbog toga Umberto II dobiva titulu majskog kralj (Re di Maggio) iako vlada i par dana u lipnju dok se provodi proces ukidanja monarhije.

  Umberto II, bivši kralj Italije će potom ostatak života provesti u izgnanstvu, gdje 18.03.1983. i umire.