Krčka kapitulacija

Krčka kapitulacija

Povijest naših krajeva je prepuna zanimljivih događaja kojih smo često i sami zaboravili. Jedna od tih događaja je bila i pomorska Bitka u Kvarnerskom zaljevu između ratnih brodova vjernih Cezaru i Pompeju.

Kao što većina nas zna zahvaljujući našoj edukaciji ili filmovima koje smo gledali Julije Cezar je 50 godine prije Krista završio svoje osvajanje Galije pa se u siječnju sljedeće godine pobunio protiv Rimskog senata i Pompeja Velikog nakon čega je ubrzo na čelu svoje vojske ušao u Rim. Nakon izbijanja Cezarove pobune Senat je zajedno s Pompejom pobjegao u Grčku gdje je počeo mobilizaciju svojih snaga tako da je postalo očito da će se odlučujuća bitka voditi ili na istočnoj obali Jadrana ili nakon pomorskog desanta na području Otranskih vratiju.

U skladu s tim Julije Cezar je na područje Kvarnera poslao vojsku kojom je zapovjedao brat čuvenog Marka Antonija, Gaj i ratnu flotu od 40 brodova kojom je zapovjedao Ciceronov zet Publije Dolabella. Ova dva Cezarova zapovjednika koja su dobili zadatak pokoriti Liburne, Dalmate i druga plemena na istočnoj obali Jadrana su došli na „genijalnu” ideju da svoje vojnike smjeste na otok Krk, dok su brodove koristili za njihovu opskrbu.

Nakon što je vijest o ovoj strateškoj greški Cezarove vojske došla do Pompeja on je poslao svoje admirale Lucija Liba i Marka Oktavijana (daljnjeg rođaka cara Augusta) koji će tokom Bitke u Kvarnerskom zaljevu porazili i uništili Cezarovu mornaricu u ljeta 49 godine prije Krista. Ta pobjeda Pompejeve mornarice je dovela do pomorske blokade otoka Krka na kojem su se bile nalazile dvije rimske legije.

Pokušavajući spasiti ove svoje legije Julije Cezar je naredio da njegova ratna mornarica iz Tirenskog mora i Italije kojom je među ostalima komandirao čuveni povjesničar Salustije probije blokadu i spasi vojnike. Tak pokušaj je propao što je na kraju dovelo do Krčke kapitulacije kada se 15 cezarovih kohorti ili drugim rječima Cezarova jedna i pol legija predala Pompeju pa će stoga biti prevezena u Grčku. S druge strane manji dio tamošnjih vojnika je ostao lojalan Cezaru pa su koristeći splavi ili plivanjem došli do kopna kako bi nastavili građanski rat na njegovoj strani.

Ovaj događaj za Julija Cezara koji se uvijek hvalio apsolutnom lojalnošću svojih vojnika je predstavljao šok, veći i od gubitka ratnih brodova što je možda rezultiralo promjenom njegove ratne strategije. Sada bez ozbiljnije ratne mornarice Cezar je u siječnju 48 godine prije Krista odlučio iznenaditi protivnike pomorskim desantom na područje današnje sjeverne Grčke. 7 mjeseci kasnije njegova zbog pomorske blokade izgladnjela vojska će čudesno poraziti dvostruko veću vojsku Pompeja čime Julije Cezar postaje diktator Rima, a Bitka u kvarnerskom zaljevu postaje jedina bitka građanskog rata u kojemu su snage Pompeja pobjedile one Cezara.

Cezarovi nesposobni zapovjednici iz Bitke u Kvarnerskom zaljevu će na kraju doživjeti sudbinu u skladu s svojim sposobnostima. Njegov admiral Publije Dolabella je zbog svojih drugih odluka postao javna sramota novog režima pa je na kraju proglašen za narodnog neprijatelja i pogubljen zajedničkom odlukom Cezarovih prijatelja i ubojica koji će se uskoro međusobno pobiti u građanskom ratu. Gaj Antonije, brat Marka Antonija će nakon Cezarove smrti biti postavljen za guvernera Makedonije, ali će se vojnici i stanovnici pokrajine pobuniti i preći na stranu cezarovog ubojice Bruta nakon čega će biti pogubljen.

S druge strane Pompejev sposobni i lojalni admiral Lucije Libo koji je pobjedio u Kvarnerskoj bitki će imati više nego uspješnu karijeru. Dvije godine nakon poraza Pompeja Velikog on će se pomiriti s Cezarom, ali nakon njegove smrti prelazi na stranu Seksta Pompeja koji je oženio kćer Lucija Liba. Pokušavajući bezuspješno kupiti njegovu lojalnost Oktavijan August će oženiti njegovu sestru koja postaje predak Klaudija, Kaligule i Nerona. Na kraju Lucije Libo će postati i rimski konzul 34 godine prije Krista