Razdoblje mira

  Po završetku Drugog svjetskog rata zapadni povjesničari stvaraju mit o dobu bez rata. To razdoblje mira je navodno trajalo sve do nastanka civilizacija, sve do ratova o kojima postoje pismeni dokazi.

  Nakon ratnih užasa lideri zapadnih država su odlučili stvoriti uvjete da se oni nikada ne ponove. Prvi od njih postaje formiranje Europske unije kako bi se sprečili budući europski ratovi, a drugi stvaranje mirovnog mita. Osnovni smisao mita postaje naglasak da rat predstavlja neprirodni događaj, a kao dokaz toga se izmišlja bolja prošlost. Kako je povjesni revizionizam bio blago govoreći problematičan mitsko doba mira je pomaknuto u brončano doba.

  U skladu s tom dogmom ljudi u Europi i Aziji su prije približno 4000 godina živjeli u potpunom miru. Isto, ali puno kasnije po toj dogmi vrijedi i za stanovnike Američkog kontinenta. Originalna priča nam je tako govorila da su Maje bili miroljubiv narod koji nikada nije ratovao,a onda je otkriveno njihovo pismo i mit se raspao.

  Dok se taj mit raspao onaj o Civilizaciji doline Inda nije (slika). Znanstvenici nam i dan danas govore da je bila riječ o visoko razvijenoj civilizaciji mira koja nije ratovala i čiji gradovi nisu imali obrambene zidove. Službena povjesna dogma nam govori da je ujedno bila riječ o civilizaciji s praktički minimalnim razlikama u nejednakosti bogatih i siromašnih pa možemo reći da govorimo o utopiji.

  Ta slika Civilizacije doline Inda po nama i dalje postoji jer još nitko nije uspio prevesti njihovo pismo. Drugi razlog po nama za postojanje ovog mita je da su područja na kojima je ona postojala praktički nedostupna za znanstvenike. Govorimo o području Afganistana, Pakistana i Indije blizu granice s Pakistanom što otvara pitanje sigurnosti znanstvenika.

  Za razliku od tog mita koji i dalje postoji onaj o pradavnoj europskoj mirovnoj utopiji nestaje. Tijekom posljednjih pola stoljeća su dokazi da to nije bilo doba mira gušeni, skrivani od javnosti, ali na kraju je previše njih otkriveno.

   Danas nam na primjer Cambridge University pokušavajući istovremeno zadovoljiti zagovornike mirovne dogme i arheoloških dokaza nam govori: „postojala su razdoblja jačih nasilnih aktivnosti, ali to ne znači da je bila riječ o pravilu”.

  Praktički identično danas govore i drugi povjesničari, izvori koji ne odbacuju utopijsko doba mira. Oni ga ne odbacuju nego tvrde da je vrijeme mira i suradnje znalo biti prekinuto nasilnim, mi bi rekli ratnim aktivnostima.

  Ta dogma o davnom miru u određenom smislu dobiva završni udarac na današnjem području Njemačke. Tamo se u blizini ušća malene rijeke u Baltičko more prije 3200 godina vodila velika zaboravljena bitka. Riječ je bila o bitki u kojoj su sudjelovale tisuće i tisuće ratnika što je za taj vremenski period nezamislivo.

  Po riječima Svenda Hansena s Njemačkog arheloškog instituta „prije devedesetih godina mi nismo vjerovali u rat tijekom predhistorije”. Njegovoj tvrdnji se pridružila Helle Vandkilde riječima: „Većina ljudi je smatrala da su antička društva bila miroljubiva i da su se muškarci Brončanog doba bavili trgovinom”. Identičnog mišljenja je i arheolog Detlef Jantzen koji priznaje da su povjesničari smatrali Brončano doba „Zlatnim dobom mira” i suradnje u svijetu.

  Za kraju mi ovdje trebati priznati da dogma mitskog razdoblja mira još uvijek nije razbijena. Previše „stručnjaka” je svoju karijeru stvorila na njoj samo da bi ju se od jutra do sutra izbacilo.